Tijekom pandemije digitalni kanali bili su slamka spasa, kako u privatnoj, tako i u poslovnoj sferi. Prilagodba novonastaloj situaciji kao preduvjet opstanka podrazumijevala je zamjenu tradicionalnih oblika komunikacije, socijalizacije, učenja i rada onim digitalnim. Sada, u postpandemijskom vremenu, jasno je da to nije bilo samo privremeno rješenje.

I dok je posao tradicionalno bio mjesto na kojem se ljudi povezuju, današnji mladi koji su izašli na tržište rada u razdoblju u kojem su mnoge tvrtke prešle na hibridni model rada ili rad od kuće moraju pronaći nove načine upoznavanja ljudi. Generacija Z, kojoj je internet prirodno stanište u potrazi za novim prijateljima, okrenula se naravno novim medijima, a oni nešto stariji i manje skloniji socijalizaciji na internetu (uvjetno rečeno) nalaze se u nezahvalnijoj situaciji.

'Najbolniji dio ove promjene je izostanak komunikacije oči u oči. Zatvaranjem klasičnih obrazaca socijalizacije i izravne komunikacije, ne samo mladi, već svako ljudsko biće ostaje zakinuto za nenadoknadiv oblik socijalizacije i time se ne može potpuno realizirati i afirmirati kao društveno biće', smatra profesor Renato Matić s Odsjeka za sociologiju na Hrvatskim studijima. Posebice je opasno, kaže, jednostrano upijanje sadržaja koje dokazano smanjuje kognitivne sposobnosti, a za socijalnu inteligenciju dugoročno postaje pogubno.

Prelazak na online druženje najmanji šok generaciji Z

Iako neki smatraju da je baš zbog činjenice da je generacija Z (tzv. zumeri, odnosno rođeni od 1996. do 2010.) u vrijeme pandemije najgore prošla, jer su ti mladi ljudi tada bili u godinama u kojima im je socijalizacija najpotrebnija, profesor Matić smatra da je prelazak na online druženje njima bio najmanji šok jer su na neki način prva generacija koja od vrtićke dobi odrasta u digitalnom okruženju te im je tzv. medijska komunikacija zapravo prirodna.

'Novi mediji učinili su svoje. Svi smo u nekoj mjeri postali ovisni o njima, a posebice je to vidljivo kod mladih kojima ispunjavaju svaki životni trenutak. Kao što je starijim generacijama već od sredine prošlog stoljeća postalo potpuno normalno da računaju na električnu energiju, toliko da i ne pomišljaju kako je živjeti bez nje, tako mladi uopće ne pomišljaju kako bi izgledao život bez interneta te ga doživljavaju kao normalan svakodnevni alat', kaže profesor. Problem je u tome što kao bića zajednice imamo prirodnu potrebu za komunikacijom uživo, pa će netko tko ostvaruje komunikaciju ponajviše u online okruženju, unatoč tome što mu je to prirodno, s vremenom nužno razviti osjećaj praznine.

'Možemo u tom digitalnom okruženju preživjeti kao biološka jedinka, ali ne možemo živjeti s punim ljudskim dostojanstvom. Samopoštovanje i samospoznaja u odnosu na druge ne može se ostvariti online, nego samo osnovnom ljudskom komunikacijom uživo', dodaje profesor.

Najgore prošli milenijalci

Prema njegovu mišljenju, milenijalci (rođeni od 1980. do 1995./1996.) su u postpandemijskoj stvarnosti najviše stradali zbog činjenice da su cijeli život bili primorani prilagođavati se različitim promjenama, između ostalog digitalizaciji, pa im korištenje društvenih mreža u socijalizacijske svrhe nije toliko prirodno kao zumerima.

Starije se generacije pak nisu morale nužno i potpuno prilagoditi digitalnom svijetu. Za mnoge je to bio tek slobodan izbor, pa i nešto novo i zanimljivo. Neki pripadnici generacije X (rođeni od 1965. do 1980.) su se, ovisno o prirodi njihove profesije, s vremenom morali upoznati s internetom, ali su ga imali priliku upoznati u odnosu na prijašnja iskustva i prihvatiti samo realne prednosti u odnosu na tradicionalne oblike komunikacije.

Za razliku od njih, zumeri, a posebno generacija alfa (rođeni 2010. - ), ne poznaju nedigitalni svijet pa su izbjegli bilo kakav adaptacijski stres. 'Milenijalci su, za razliku od jednih i od drugih, konstantno izloženi cijelom nizu stresnih okolnosti prilagodbe. Pred njihovim je očima nestajao svijet u kakvom su živjeli njihovi roditelji, prije svega u smislu postojanja nekakvog kontinuiteta i očekivanih ishoda, primjerice 'školovanje donosi bolji, lakši i sigurniji posao', 'uloženi se napor mora više isplatiti' i sl.', ističe Matić.

Nakon digitalizacije nema povratka, ali...

Ipak, kako naglašava, ne treba zanemariti to da im prilagodba kao svojevrsni način života može ići i na ruku jer u svijetu sve bržih promjena iskustvo prilagodbe postaje i prednost. Usto, s obzirom na to da su rođeni na pragu između 'starog' i 'digitalnog' svijeta, mogu i racionalnije izabrati prednosti jednog i drugog, a isto tako odbaciti ono što je nepotrebno.

Rješenja i povratka na staro, smatra Matić, nema jer digitalizacija ide ruku pod ruku s konceptom profita i individualizma na kojem počiva cijeli svijet. 'Ne mislim na profit u smislu definicije ekonomske znanosti, niti ga zamišljam kao nekakvog laboratorijskog Moloha, već više kao paradigmu. Nijedan ideološki koncept nije usmjeren čovjeku, ali svijet u kojemu se sam život mjeri kriterijima koristi, zarade i konzumerizma postupno isključuje svaki oblik emocionalne bliskosti i empatije, jer to oduzima vrijeme potrebno za uspjeh i zaradu', dodaje.

No ipak ima prostora za optimizam jer nam uvijek ostaje izbor. 'Svatko od nas može prepoznati koliko je život prazan ako nije ispunjen stvarnim ljudima, kao i onim nezamjenjivim živim razgovorom, bez stalnog pogledavanja u svoje 'pametne uređaje'', zaključno će Matić.