Misija bi ujedno po prvi put na Crveni planet trebala uspješno spustiti jedan europski lender. To je pokušano u prosincu 2003. s britanskim 'Beagleom 2', međutim, on se nakon odvajanja od 'Mars Expressa' više nije javio.

Ako sve prođe kako treba, u sljedećoj misiji, planiranoj negdje između 2018. i 2020., dvije će svemirske sile na Mars poslati složenije vozilo koje bi trebalo bušiti tlo i analizirati njegov sastav.

Misiju ExoMars, koju čine oko tri tone teška sonda 'Trace Gas Orbiter' (TGO) i modul za 'ulazak, spuštanje i ateriranje' (EDM) koji je dobio ime po Giovanniju Schiaparelliju, talijanskom astronomu iz 19. stoljeća, u svemir će ponijeti ruska raketa-nosač tipa 'Proton'. Schiaparelli je opremljen s nekoliko osnovnih instrumenata koji bi trebali testirati tehnologiju sustava slijetanja koja će se koristiti u budućim misijama – radar, računala i njihove algoritme. Također ima i kameru za snimanje spuštanja te nekoliko meteoroloških uređaja.

Raketi Proton trebat će više od 10 sati da četiri puta okruži Zemlju i kroz nekoliko faza, koristeći brzinu našeg planeta i ubrzanja raznih dijelova rakete, krene na putanju do cilja brzinom od 33.000 km/h. Za putovanje do Marsa trebat će joj sedam mjeseci.

Na svoje odvajanje i put prema površini Crvenog planeta 19. listopada Schiaparelli će u početku krenuti brzinom od 21.000 km/h. Usporavat će uz pomoć toplinskog štita, padobrana i konačno raketnih motora koji bi brzinu od preko 250 km/h trebali smanjiti na samo 10 km/h. To je brzina kojom će lender udariti u površinu planeta mekim trbuhom posebno dizajniranim za amortiziranje udaraca. Schiaparelli je opremljen relativno slabom baterijom koja će raditi tek kratko vrijeme no dovoljno da pošalje neke snimke slijetanja i osnovne informacije o meteorološkim uvjetima poput tlaka, temperature i jačine svjetlosti. Kamera, nažalost, neće raditi s površine Marsa.

'Strukturu lendera radili su Španjolci, Talijani su radili padobran, Nijemci raketne motore, a sve je sastavljeno u Francuskoj', objasnio je za tportal Ante Radonić voditelj planetarija u Tehničkom muzeju u Zagrebu.

Europski kontrolori leta u Njemačkom Darmstadtu lansiranje će pratiti s velikom zebnjom jer Rusija nema sjajnu povijest misija na Mars – većina ih je završila neuspjehom ili tek djelomičnim uspjehom. Znanstvenici u zapadnim zemljama smatraju da je jedan od glavnih razloga za to činjenica da njihovi ruski kolege nisu naročito dobro plaćeni.

Znanstvenici su već ranije satelitima, zemaljskim teleskopima i instrumentima rovera Curiosity, otkrili da u Marsovoj atmosferi ima metana, odnosno da ga ima više nego što bi ga trebalo biti. Naime, bilo bi za očekivati da ultraljubičasto zračenje za relativno kratko vrijeme uništi sav metan ako na Marsu ne postoji neki trajan izvor tog plina koji se na Zemlji uglavnom stavara u biološkim procesima. Ponajviše ga stvaraju mikrobi u probavnom sustavu stoke. Na Marsu nema stoke, no mogle bi ga stvarati bakterije u tlu. Druga mogućnost je da se on stvara duboko ispod Marsove površine u reakcijama vode s mineralima u kojima prvo nastaje vodik, a potom iz njega i metan.

'Orbiter će prvo morati sa sigurnošću potvrditi da u Marsovoj atmosferi doista ima metana jer su njegove količine toliko male da su detekcije bile na granici sigurnosti. Također će trebati locirati mjesta na kojima su njegove koncentracije najveće. Kada se ona odrede i kada se eventualno utvrde druge primjese plinova, imat ćemo konkretnije podatke koji bi možda mogli otkriti mehanizam njihova nastajanja', rekao je Radonić.