Hrvatsku čekaju vrući izbori u studenom. Politička jesen u Hrvatskoj bit će sve samo ne prohladna, a jedanaesti mjesec u političkom će smislu zasigurno biti najužareniji mjesec ne samo ove godine. Iako se činilo da će takvo što inicirati aktualna oporba predvođena HDZ-om koja bi žestokom retorikom osigurala prednost u višemjesečnim ispitivanjima javnog mnijenja, pravu žestinu pokazuje i dalje vladajući SDP, konkretno premijer Zoran Milanović. Predsjednik vlade igra na sve ili ništa ušavši u cijeli niz unutarnjih i vanjskih sukoba u kojima se očito dobro osjeća. U dijelu je tih konflikata u pravu, u dijelu nije, ali mu je nastup u oba slučaja isti. Hoće li mu ovaj poprilično agresivan gard, čak i za hrvatsku kronično nerafiniranu političku komunikaciju, u konačnici donijeti prednost na izborima ili ne, znat će se veoma brzo. Predizborno je vrijeme u Hrvatskoj trenutačno one man show i vjerojatno će takva biti i kampanja za parlamentarne izbore koji će se održati u studenom. Premijer verbalno ratuje s HDZ-om, Tomislavom Karamarkom, srbijanskom vladom i Aleksandrom Vučićem pri čemu se događa naoko nezamislivo: puno desnije političke opcije od SDP-a i njegova sadašnjeg predsjednika pozivaju na kooperativno ponašanje u odnosima sa Srbijom, dok HDZ sve više zvuči kao nekadašnji SDP i obrnuto.

Tko će od toga profitirati? Zoran Milanović i SDP koji su se ideološki i pragmatično proširili od lijeva do desna ili Tomislav Karamarko i HDZ koji odjednom djeluju pomirljivo, ali i nesigurno, izuzev par stranačkih glasova čija je zadaća nadglasati premijera. Tako će u žarištu izbora za Hrvatski sabor ponovno biti teme oko kojih se treba svrstati, a ne razmišljati o tome tko nudi bolja rješenja za svakodnevni život. Tko bi rekao da će i Bliski istok sa svojim sukobima i izbjeglicama postati temom na hrvatskim parlamentarnim izborima, a odnosi sa Srbijom možda presudno pitanje za osvajanje većine zastupničkih mandata? Ta eksternalizacija domaćih izbora zasad u prvi plan stavlja aktualnu vlast i osobito predsjednika vlade. U tom će (ne)snalaženju vladajuća koalicija i njezin čelnik proći ili pasti ključni ispit prije izbornog dana u studenom. Pokazujući s jedne strane humano lice pred izbjeglicama iz Sirije i ostalih ratovima zahvaćenih zemalja na Bliskom istoku ispred kojih susjedna Mađarska spušta novu željeznu zavjesu u Europi, a s druge ratoborno lice pred političkim vrhom Srbije kojega dovodi u vezu s glavnim suparnicima na izborima, Zoran Milanović povlači svoje posljednje moguće političke poteze uoči izbora. Rezultati na domaćem planu unatoč nekim napokon pozitivnim brojkama nisu dovoljni da bi se na njima pobijedilo. Ukratko, vlada u očima većine birača teško može dobiti prolaznu ocjenu i još jednu šansu računajući samo ono što građani osjećaju u svakodnevnom životu. No, u srazu s HDZ-om, a odnedavno i sa srbijanskom vlašću, aktualna hrvatska vlast dobiva na borbenosti i uvjerljivosti. Pitanje je samo dobivaju li se na tome presudni postoci i glasovi na izborima i nije li u konačnici hrvatskim biračima najvažnije ono najbliže. Bliže od Bliskog istoka i istočnog susjedstva. To je odgovor na pitanje žive li danas bolje nego li prije četiri godine i čijim to političkim obećanjima više vjeruju.

Čini se da je danas više razočaranih u obećanja onih koji su prije četiri godine pobijedili na izborima. Jer veoma je lako usporediti što se obećavalo, a što se ispunilo. I osobito kada. Tijekom cijelog mandata ili nekoliko mjeseci uoči izbora. Oporbene stranke, koliko god bile dobre ili loše, u toj procjeni samo statiraju. I koriste situaciju. Uostalom, dođu li i one u tu poziciju za četiri ih godine čeka isto vrednovanje. Slušajući savjete svojih konzultanata i/ili radeći prema vlastitom osjećaju, Zoran Milanović kao premijer vlade i predvodnik političke opcije koja na predstojićim izborima može najviše izgubiti, dobro zna da samo generirajući tenzije može nadjačati suparnike. Prije za takvo što nije imao argumenata, ali sada s prvim naznakama rješavanja dugogodišnje krize na domaćem planu i prvim naznakama izbijanja dulje krize na inozemnom planu, premijer i njegovi suradnici mogu barem stvoriti dojam da su spremni za sve. Čak ni u vrijeme predratnih izbora na kojima je Hrvatska 1990. odlučivala o svom državnom statusu i tijekom rata kada se biralo pod općim uzbunama, hrvatska politička scena nije izgledala ovako užarenom. To će nekomu sigurno donijeti političke bodove samo je pitanje hoće li to biti oni koji se unatoč ranijoj retorici sada zalažu za smirivanje situacije, ili oni koji u konfliktu vide rješenje.

Sigurno je da će u takvoj polarizaciji biti jako malo mjesta za nekog trećeg. Možda je ovo idealna situacija i za SDP i za HDZ neovisno o tome što će jedna od tih stranaka nakon izbora u studenom biti u oporbi. Oba bi bloka mogla osvojiti najviše glasova i mandata na svojim polovicama političkog spektra, a možda čak i neki glas u sebi suprotnoj polovici. Jer – Zoran Milanović se trenutačno ne bori samo za ostanak na čelu vlade, nego i na čelu stranke. Izgubi li tijesno od HDZ-a, a HDZ-ova vlada počne gubiti povjerenje birača, Zoran Milanović sigurno neće krenuti stopama bivšeg predsjednika Ive Josipovića odlučivši se za političku solo karijeru i odustati od mjesta prvog čovjeka SDP-a. Dapače, ta mu je pozicija, osobito u oporbi, puno ugodnije mjesto od užarenog stolca prvog čovjeka vlade. Kada u studenom bude poznat izborni pobjednik, znat ćemo i tko je pobijedio u kratkotrajnom hladnom ratu na Bajakovu...