Početkom 2000-ih nešto se krajnje neobično počelo događati u Švedskoj među djecom izbjeglicama. Bila su to djeca mahom iz obitelji koje su izbjegle iz bivše Jugoslavije i bivšeg Sovjetskog Saveza, a u Švedskoj su provele već neko dulje vrijeme čekajući da im se riješi status. Često su to bila pametna, senzibilna djeca, koja su se jako dobro snašla u novoj sredini. Naučila su švedski jezik, išla u školu, imala prijatelje. I onda bi jednog dana pala u stanje nalik komi.

Zalegli bi, zatvorenih očiju, blijedog lica bez ikakvog izražaja, prestali bi se hraniti, piti i  govoriti, postali bi inkontinentni, nisu reagirali ni na kakav podražaj, pa ni na bol. Roditelji su im bili uvjereni da umiru, ali nisu znali od čega jer djeca nisu imala nikakvu fizičku ili neurološku bolest. Kada su prvi takvi slučajevi došli u švedske bolnice, liječnici su ih, u nedostatku imena za njihovo stanje, nazvali apatičnima.

Do 2005. više od 400 apatične djece, najčešće dobi između osam i 15 godina, zabilježeno je u Švedskoj. U medicinskom časopisu Acta Pædiatrica opisani su kao potpuno pasivni i nepokretni, a njihovo je stanje nazvano uppgivenhetssyndrom, sindrom bezvoljnosti. Osim što su svi bili djeca izbjeglice, dijelili su još jednu životnu okolnost: svima je prijetila deportacija iz Švedske.

Dvostrukom traumom u apatiju  

Švedska je još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila željena destinacija mnogih izbjeglica, baš kao i danas. Osim što je zemlja dobrog standarda i socijalne sigurnosti, primala je i više tražitelja azila po broju stanovnika od i jedne druge europske zemlje. No ipak su obitelji dugo čekale na ishod zahtjeva za međunarodnom zaštitom, a mnogima je taj zahtjev i odbijen te su se morali vratiti u zemlje iz kojih su pobjegli.

U otvorenom pismu švedskom ministarstvu migracija, koje je potpisalo 42 psihijatara, stoji da su zbog dugotrajnog čekanja što će s njima biti djeca izbjeglice godinama u stanju neizvjesnosti i to im je uzrokovalo tu novu bolest. Optužili su švedsku vladu za sistemsko zlostavljanje djece. Smatrali su da je bolest reakcija na dvostruku traumu: nasilje kojem su svjedočili u domovini i prijetnja da će, nakon što su se prilagodili novom životu u Švedskoj, biti vraćeni nazad. Bolest je nalik voljnom umiranju, kao dubok, dubok san u koji su zapali onda kada im je oduzeta zadnja nada u budućnost. Sindrom je sličan onome koji su imali neki zarobljenici u koncentracijskim kampovima u Drugom svjetskom ratu: prestati bi jesti i govoriti i samo bi stajali nepokretni u nekom kutku dok se ne bi ugasili, odnosno umrli. 

Kada je broj apatične djece postao zabrinjavajući, u Švedskoj su se počele potpisivale peticije da se ta djeca i njihove obitelji ne deportiraju. Čak su se i parlamentarne stranke podijelile oko te teme i na koncu je Odbor za migracije uvažio zahtjeve da im se u Švedskoj omogući trajna adresa. Rezultat: nakon 2006. puno je manje evidentiranih slučajeva djece sa sindromom bezvoljnosti.

No 2015. i 2016., nakon velikog priljeva izbjeglica u Europu, pa i u Švedsku, zabilježeno je ponovno 169 djece u dubokom, nepomičnom snu. Liječnici se slažu da djeca ne simuliraju bolest, oko toga nema sumnje. U opširnim uputama za liječenje apatične djece, koje su u Švedskoj objavljene 2013., stoji da se takva djeca neće oporaviti sve dok njihove obitelji ne dobiju dozvolu da ostanu u Švedskoj. 'Dozvola stalnog boravka smatra se najučinkovitijim tretmanom', stoji u uputama. To je pokazala praksa. Neka su djeca mjesecima bila potpuno nefunkcionalna, neka čak i godinama, i iz tog bi se stanja vratila u život tek kada bi im roditelji dobili sve potrebne papire da ostanu u Švedskoj. I ne bi se 'trgnuli' odmah kada bi im status bio riješen, već su im trebali tjedni, nekada i mjeseci, a potpuni je oporavak trajao dugo. Za neke se roditelji boje da su trajno oštećeni.

Iako je sindrom bezvoljnosti opisan u Švedskoj i smatra se jedinstvenim fenomenom među izbjegličkom djecom, za pretpostaviti je da se manifestirao i u drugim zemljama gdje u neizvjesnosti borave izbjeglice.

Djeca čine polovicu izbjegličke populacije na svijetu. Godine 2015., kada je veliki broj izbjeglica došao u Europu, jedno od četiri tražitelja azila u Europskoj uniji je bilo dijete, prema izvještaju UNICEF-a. Prema studiji o obrazovnim i psiho-zdravstvenim potrebama sirijske izbjegličke djece, koju je krajem 2015. objavio američki Migration Policy Institute, a proveo je na uzorku djece u izbjegličkom kampu İslâhiye u Turskoj, 79 posto sirijske djece izbjeglica je izgubilo nekoga u obitelji, 60 posto ih je svjedočilo nasilju, a 30 posto ih je doživjelo nasilje. Gotovo polovina ih pati od PTSP-a, a čak 44 posto od depresije.

Nismo iskoristili iskustva iz rata  

Iako se Hrvatska smatra tranzitnom zemljom za izbjeglice, na putu do zemalja zapadne i sjeverne Europe, ipak se u prihvatilištima za tražitelje azila kontinuirano nalaze i obitelji s djecom koje dugo čekaju rješavanje svog pravnog statusa. U Hrvatskoj, sudeći prema našem raspitivanju među stručnim ljudima koji rade s djecom izbjeglicama, nema slučaja sindroma bezvoljnosti. Štoviše, mnogi su nam rekli da nikada nisu čuli za tako nešto. Ali slažu se da djeca izbjeglice u sebi nose strahove i traume.

Prvo su bila izložena nasilju i strahu u svojoj zemlji, potom dugom, teškom i neizvjesnom putu te zatim sasvim novoj i drugačijoj sredini u koju su došli. U prihvatilištu i preko godinu dana s obitelji žive u maloj sobi, dostatnoj tek za spavanje. Druga djeca izbjeglice s kojom se sprijatelje često odlaze i dolaze novi. Uče hrvatski od zaštitara i kroz igru u dječjoj igraonici, i uče ga brzo. Iako mogu djelovati kao bilo koja druga zaigrana djeca, oni koji s njima provode vrijeme reći će da dosta djece od četiri, pet godina u prihvatilištu noću koriste pelene, da djeca često ne vole pse i mačke jer su ih viđali kako na ulicama njihovih gradova jedu mrtva tijela, da se igraju tako da se podijele na policajce, doktore i zaštitare, jer te profesije znaju iz svoga iskustva, da kada dobiju karton u igraonici da nešto izrade, onda prave kuće za sebe i svoju obitelj. I oni i obitelj zapravo ne znaju gdje će započeti novi život. I hoće li možda morati vratiti starome od kojeg su pobjegli. Ukratko, nemaju sigurnosti, što podrazumijeva i da nemaju povjerenje, osjećaj pripadnosti, odsutnost opasnosti i straha.       

'Dječak s kojim sam radila nije imao nikakvo povjerenje ni u koga i mjesecima je odbijao pomoć. Bio je povučen, kao u nekom stanju zaleđenosti, odvojenosti od samoga sebe. Odnos između nas se gradio korak po korak. To je razumljivo kada znate da je živio u ratu, da je u bombardiranju izgubio majku, oca, sestru i brata, dakle cijelu obitelj. Nakon toga je pobjegao, a na putu je bio prevaren više puta i iskorištavan za rad. To je odrastanje u stalnoj životnoj opasnosti', kaže nam Marijana Senjak, psihologinja koja je godinama radila s izbjeglicama u ratnim i poslijeratnim okolnostima u Bosni i Hercegovini, da bi sada radila s izbjeglicama u Hrvatskoj.

Kada usporedi kako se tada pružala profesionalna pomoć izbjeglicama i kakav je uopće bio društveni odgovor na izbjeglištvo, kaže da danas skrb nije dostatna te da nisu iskorištena znanja iz rata u radu s psihološkim traumama izbjeglica. 'I onda i danas izbjeglice prolaze slično iskustvo. Trauma je univerzalna jer su ljudske potrebe univerzalne. No nas je onda na pružanje pomoći senzibilizirala blizina tog iskustva, mi smo bili dio tog okruženja, a sada nismo. To je jedina razlika', kaže. Djeca koja su preživjela traumu, nastavlja Senjak, često imaju osjećaj straha i bespomoćnost, mogu biti razdražljiva i impulzivno reagirati, imati smetnje u koncentraciji, poremećaje pamćenja, hiperaktivno ponašanje. Mlađa djeca mogu imati glasovno-govorne poremećaje, noćna mokrenja i vratiti se na nižu razvojnu dob... 'Potrebno je da im se ponovno izgradi sigurnost i da se pomalo gradi povjerenje jer su na svom putu često bili iznevjereni, i od pomagača i od sustava', kaže Senjak.

Martina Čarija je također psihologinja, iz Centra za djecu, mlade i obitelj Modus, i već godinama radi s izbjeglicama u Hrvatskoj. I ona potvrđuje da dok nema zaštite koju pruža status azila, nema ni osjećaja sigurnosti. 'Dugotrajna izloženost neizvjesnosti i nesigurnosti može dugoročno imati teške posljedice za mentalno zdravlje. Zbog boljeg poznavanja jezika zemlje u koju su došli, djeca su često nositelji integracije cijele obitelji, i nisu ni od čega zaštićeni. Ako roditeljima treba, idu s njima u tri ujutro k liječniku i prevode im, oni često prvi pročitaju rješenja o azilu, bilo pozitivna ili negativna… To je veliki teret za djecu', kaže Martina Čarija.

Možda sindroma bezvoljnosti u Hrvatskoj nema, i nadamo se da djece koja se ničemu ne nadaju u životu do te mjere da se tako zagase neće ni biti, no okolnosti koje ga izazivaju su iste: traume s kojima su došli u Hrvatsku i onda dugotrajno čekanje na rješenje zahtjeva za međunarodnom zaštitom kako bi obitelj mogla otpočeti novi život i potom, nerijetko, negativno rješenje.

Crteže izbjegličke djece nastale na radionicama u prihvatilištima za azilante u Zagrebu i Kutini pogledajte ovdje.

*Tekst je dio serijala o diskriminaciji u sklopu projekta 'Mjerenje (ne)jednakosti u Hrvatskoj' koji provodi Centar za mirovne studije kao dio programa Glavne uprave za pravosuđe i potrošače – programa o pravima, jednakosti i građanstvu 2014. – 2020. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Centra za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije i Ureda za udruge Vlade RH.