Kako izgleda izbjeglica?

Pitanje postavlja publici Zrinka Bralo na Ted Talku u Grčkoj 2016. godine.

Kako izgleda izbjeglica, pitam u londonskom Bloomsburryju prolaznike. Trudim se ne procjenjivati kako izgledaju pa ih pitam redom kako nailaze. Prva osoba prolazi pored mene kao da me nema. Druga okreće očima. Treća kaže, kao da pita: ‘Tamne kože, nosi hidžab?’ Četvrta ne kaže ništa. Peta ne kaže ništa. Šesta ne kaže ništa. Sedma razmisli i kaže: ‘To je mladi Arapin.’ Osma: ‘Ne znam.’

Kada se Zrinka Bralo treba naći s nekim tko je ne poznaje, kaže da izgleda kao Šveđanka. Kratke bijele kose, plavih očiju, visoka, samopouzdana, energična. Izgleda tako da je policija nikada ne zaustavlja na ulici. Zrinka je izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Došla je u London 1993. iz opkoljenog Sarajeva i tražila je zaštitu. Prvi put je bila odbijena, žalila se, žalba joj je odgađana pet puta i na kraju je, nakon tri godine, dobila status azilantkinje. Imala je 25 godina tada kada je došla. Radila je u Sarajevu kao novinarka, a svoj je londonski život posvetila izbjeglicama i danas je izvršna direktorica organizacije Migrants Organise, koja osnažuje izbjeglice i migrante da se bore za svoja prava. Našle smo se u parku u Bloomsburryju radnim danom ujutro kako bismo razgovarale o tome koliko se promijenio status izbjeglica u Britaniji, zemlji s iznimno restriktivnim zakonom o azilu, jesu li nekadašnje europske izbjeglice bile prihvaćenije nego današnje izvaneuropske, kakve su posljedice Brexita i kakav je odnos medija prema izbjeglicama.

Krivci za sve što ne valja  

‘Sarajevo je tada bilo velika vijest. Prvi rat nakon Drugog svjetskog rata u Europi, najduža opsada… Mediji su redovito izvještavali o ratu i bili su naklonjeni bosanskim izbjeglicama, ali djelomično i zato što nas nije bilo ovdje jer je bilo teško doći do Britanije, kao i danas uostalom. Bili su spremni prihvatiti 5000 izbjeglica iz Bosne, ali ih je došlo samo pola od te kvote’, prisjeća se. 

Kao i danas, i onda je Njemačka primila najviše izbjeglica. Ponovno, pitala sam prolaznike koliko je izbjeglica u Britaniji?

‘Previše’, jedan kaže. ‘Puno’, drugi. ‘Najmanje pola milijuna’, kaže treći. ‘Ne znam’, kaže četvrti. U Britaniji ukupno ima 8283 Sirijca. Prošle godine bilo je 38.500 zahtjeva za azil, od čega ih je 21.000 odbijeno, dok je, za usporedbu, u zemlju oko 600.000 imigranata došlo raditi i studirati. U Njemačkoj je prošle godine bilo 587.346 zahtjeva za azil, Švedskoj 83.103 i Francuskoj 62.771. Bez obzira na to što Britanija među zemljama EU-a prima najmanje izbjeglica, imigracija je ovdje glavna tema, a slijede Europska unija, zdravstvo, ekonomija, stanovanje i obrana, odnosno međunarodni terorizam.

Sve to izbjeglice zapravo povezuju: Britanija je više od ijedne zemlje EU-a sklona promatrati izbjeglice kao potencijalnu prijetnju kulturi, socijalnoj skrbi, sigurnosti i zdravstvu, pokazuju istraživanja (UNHCR 2015).

‘Percepcija je takva da zemlja ne može podnijeti tu silnu količinu izbjeglica u smislu opterećenja zdravstvenog sustava, stanovanja, škola i cijele infrastrukture, da je Britanija već prenaseljena, da se imigranti ne integriraju i da uzimaju poslove Britancima. Ni jedna od tih percepcija nije bazirana na činjenicama, već na strahu. A činjenice govore da je samo deset posto britanskog teritorija naseljeno, da nema dovoljno stanova jer se godinama već ne grade oni društveni, da nema mjesta u školama jer se ne otvaraju nove škole, niti se zapošljava obrazovni kadar, da je budžet za zdravstvo srezan za dvije milijarde funta, da se upravo režu plaće u zdravstvu iako nema dovoljno kadra i čeka se na preglede… Ništa od toga nije povezano s izbjeglicama, ali su svejedno krivi za sve što ne valja’, kaže Bralo.

U nedavnom istraživanju Britanci (48 posto) su uz Talijane (57 posto) i Grke (56 posto) bili najviše za još restriktivniji zakon o azilu.

‘Kada sam ja dolazila, otprilike je bilo isto zahtjeva za azil kao danas, ali je bilo neusporedivo bolje: ljudi su mogli raditi dok su čekali rješenje, mogli su studirati, dobivali bi stan, imali besplatnu pravnu pomoć. Danas tražitelji azila ne smiju raditi, ne smiju studirati, pa čak ni volontirati niti imati vozačku dozvolu. U zatvoru vas mogu držati bez ograničenja, iako ste tražitelj azila i nema presude protiv vas, pa i ako ste maloljetni. Najčešće su ljudi smješteni u privatnim kućama koje vodi agencija koju pak plaća vlada. Može ih biti i po 20 u jednoj kući. Dobivaju 35 funta tjedno na karticu koju mogu koristiti samo u dućanima u krugu nedaleko od smještaja i ne smiju koristiti novac za prijevoz, što znači da im se ograničava kretanje. Proces je izgrađen tako da tretira ljude kao kriminalce, a ne izbjeglice kojima je potrebna zaštita. Samo čekanje na odluku može trajati godinama, nekima i do 13 godina, a u prosjeku od četiri do osam godina. Za to vrijeme ne smiju imati ni račun u banci, što znači da zapravo ne postoje. Ljudi godinama žive bez ikakvog statusa i podložni su iskorištavanju’, objašnjava Zrinka.

Suvremeni robovi 

London School of Economics and Political Science objavio je studiju prema kojoj u Britaniji ima između 400 i 600.000 ljudi bez dokumenata, koji rade na crno. Oni su suvremeni robovi koji održavaju britansku ekonomiju – rade poslove koje nitko neće raditi, ispod minimalne plaće i bez ikakvih prava. Na njima počiva ugostiteljstvo, njega starijih i briga za djecu. Pa ipak, mediji će o njima izvještavati kao o onima koji su došli iskoristiti britansku socijalnu skrb iako ih većina nema pristup ikakvoj skrbi. U usporedbi s drugim europskim zemljama, britanske novine su najnegativnije kada izvještavaju o migrantima i izbjeglicama, pokazala je studija Cardiff University’s Journalism School.

‘Kada sam ja došla ovdje, Time Out je na listi popularnih stvari u Londonu pisao da je 'in imati prijatelja iz Bosne, a out imati prijatelja iz Rusije. Danas se o izbjeglicama piše kao o žoharima, doslovce’, kaže Zrinka Bralo.

Policija je odmah nakon Brexita izvijestila da je za 60 posto porastao broj zločina iz mržnje u Londonu. ‘Rasisti su se odmah osjetili jačima i dijelom mainstreama, što prije nije bio slučaj. Politička retorika koja je pratila Brexit ohrabrila je ljude da govore onako kako nikada nisu’, kaže ona.

Dok razgovaramo, pored nas u parku prolaze ljudi koji bi svi mogli biti izbjeglice ili imigranti, ako bismo sudili po izgledu: konobari, djevojke koje se šeću s djecom, vjerojatno dadilje, radnici koji uređuju park. Kako bi izgledao dan u Londonu da svi oni odluče štrajkati?

*Tekst je dio serijala o diskriminaciji u sklopu projekta 'Mjerenje (ne)jednakosti u Hrvatskoj' koji provodi Centar za mirovne studije kao dio programa Glavne uprave za pravosuđe i potrošače – programa o pravima, jednakosti i građanstvu 2014. – 2020. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Centra za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije i Ureda za udruge Vlade RH. Prethodni tekst pročitajte na ovom linku.