Šestog prosinca prošle godine, u studentskim je demonstracijama u Ateni ubijen 15-godišnji učenik Alexis Grigoropoulos. Taj je događaj pokrenuo agresivnu lavinu studentskih nemira koja je u potpunosti paralizirala sveučilišni život i uzdrmala politički poredak u Grčkoj. Višednevne demonstracije eskalirale su u nekontrolirani val nasilja. Zapaljeni su brojni automobili, u napadima na banke i trgovine koristili su se molotovljevi kokteli i materijalna šteta je golema. U sukobima s policijom samo u Ateni ozlijeđeno je 70 i uhićeno više od 400 ljudi. Studenti i dalje drže okupiran trg Exarchia uz atensku politehniku, a nastava se nije normalizirala.

Val protesta pod parolom 'znanje nije roba' proširio se ove godine i na druge zemlje, primjerice Austriju, Njemačku i Hrvatsku, zasad bez žrtava i uništavanja imovine. U Austriji je prošli mjesec zaposjedanje fakulteta počelo u Beču i ubrzo se proširio na sve austrijske sveučilišne centre. U Njemačkoj se upravo zbiva novi val studentskih pobuna s gotovo identičnim argumentima s obje strane ‘barikada’. Upravo održani njemački Rektorski zbor u Leipzigu donio je zaključke gotovo identične onima u utorak (24. studenog) održanog rektorskoga zbora hrvatskih sveučilišta. Njihova je zajednička poruka: metode zaposjedanja fakultetskih prostorija nisu legitimne. Istodobno, u Berlinu je osnovana teroristička skupina Operation Morgenrot, koja je u posljednjih mjesec dana zapalila stotinjak automobila i bankomata, a nedavno je do jačih okršaja studenata s policijom došlo u Frankfurtu.

Koji su uzroci tog više ili manje nasilnog masovnog studentskog protesta?

U grčkome slučaju spominje se policijska brutalnost. Od vremena borbe s huntom (1967-1974) primjerice 1985. i 2006, povremeno je dolazilo do nasilnih sukoba studenata i policije u kojima je također bilo ljudskih žrtava. Ali trenutačni primjeri studentskih protesta u drugim zemljama (uključujući i Hrvatsku) pokazuju da policijska brutalnost nije glavni uzrok revolta.

Drugi mogući uzrok, o kojemu se posebno priča u njemačkom govornom području, jest uvođenje Bolonjskog procesa, reforme kojom se prema planovima Europske unije do 2010. treba ostvariti jedinstveni europski akademski prostor, s izjednačenim i usporedivim stupnjevima i diplomama. Perturbacije koje je donijela Bolonjska reforma u gotovo svim zemljama Europe, s promjenama akademskih stupnjeva, režima studiranja (godina-za-godinu), infrastrukturnim i akademskim zahtjevima koje je postavila akademskim institucijama izazvala je velik nered. Taj se novonastali, sada vidljivi akademski i institucionalni nered spojio s manje vidljivim neredom prethodnoga stanja (korupcijom na visokim školama, različitim režimima studiranja, različitim načinima financiranja i sl), a obje vrste nereda na svojoj koži osjećaju upravo sadašnje generacije studenata.

Nema nikakve sumnje da je to vrlo ozbiljan i, po mom sudu, jedini opravdani razlog studentske pobune. Ali u Hrvatskoj i u svijetu, vrlo se dobro vidi kako su brojne institucije, uglavnom tehničkih i biomedicinskih struka, taj ujediniteljski sve-europski reformski proces obavile uzorno, dok su se druge (zbog akademske neaktivnosti ili lošeg menadžmenta) upravo urušile pod teretom naslijeđenih i novonastalih problema.

Kada bi Bolonjski proces bio jedini uzrok studentskih protesta, problemi bi se relativno brzo i na akademski zadovoljavajući, a to znači miroljubiv i nenasilan način mogli riješiti.

Studenti Bolonjski proces međutim doživljavaju kao izraz korumpiranog 'neoliberalizma', sustava koji ljudima oduzima njihova ustavna prava. Oni misle kako je jedini put popravljanja 'Bolonje' – ukidanje 'neoliberalizma'. O povezanosti 'bolonjskog procesa' i neoliberalizma može se argumentirati i spekulirati na različite načine. Jedno je sigurno: europski rektori i ministri koji su 1999. potpisali 'bolonjsku deklaraciju' (a ne kako brojni studenti misle – 'bolonjsku povelju' iz 2000. koja doista govori o trgovačkoj i proizvodnoj liberalizaciji) te dokumenti 'bolonjskog procesa' koji su potom uslijedili, definitivno su bili neutralni spram raznih mogućnosti i načina financiranja visokoga školstva, pa se ona (ta tema) u tekstu deklaracije ni ne spominje. To studentsko povezivanje 'bolonje' i kapitalizma, stvorilo je niz legitimacijskih i socijalnih problema koji će se u skorijoj budućnosti vrlo teško riješiti i predstavljati ozbiljan socijalni izazov.

Bez obzira na to hoće li se ikada razmrsiti akademska rasprava o povezanosti 'bolonje' i kapitalizma, posve je sigurno da se ona vodi u uvjetima ekonomske krize i da je ekonomska kriza treći potencijalni (i stvarni) uzrok studentskih nemira.

Studentima današnja svjetska ekonomska kriza dokazuje upravo ono što su na mitinzima protiv globalizacije (u Genovi, Seattleu i drugdje) već odavno tvrdili: 'kapitalizam je truli sustav koji treba srušiti'. (Danas se više ne protestira protiv globalizacije, jer se organizirane mreže studenata koriste upravo njezinim brojnim – komunikacijskim i drugim - dobrim stranama). Zbog toga se protest mladih protiv globalizacije pretvorio u nešto potencijalno mnogo opasnije: sad kada je i studentima jasno da globalizacija može biti i nešto dobro, taj se razlog pobune, ne samo na Balkanu, počeo povezivati s percepcijom da su demokratske zemlje postale nepravedne, (ili čak da je demokracija = nepravda), jer imaju korumpiranu vlast, jer su se političke 'elite' okoristile 'neoliberalizmom' za privatne ciljeve (vlastite interese), a račun ispostavljaju 'narodu': radnicima, seljacima i inteligenciji. 'Ako su se donedavno nekima mogle besplatno dijeliti tvornice, drugima besplatni stanovi, zašto studenti ne bi smjeli dobiti besplatno školovanje', (politikantski) je rekao neki dan kolega s mog fakulteta (jer dvije nepravde ne čine treće pravdom) (izjavio je nekorektno na javnoj televiziji jedan kolega s mojeg fakulteta).

Nema nikakve sumnje da su korijeni općeg studentskog protesta ekonomske prirode. Ali, njih treba tražiti u sasvim drukčijim ekonomskim objašnjenjima.

Spomenutim uzrocima studentskog nezadovoljstva i pobune, s povijesnim pogledom unatrag i s izvjesnom projekcijom budućnosti, treba dodati još dva socijalno-strukturna i, po mom sudu, mnogo važnija uzroka.

Prvi je naglo i drastično omasovljenje sveučilišta u svim zemljama u kojima se sada zbivaju nemiri, paradoks koji je još prije sto godina uočio Ivo Andrić u svom romanu 'Na Drini ćuprija', a koji je posljednjih godina eskalirao. Broj studenata u Hrvatskoj se, naime, u posljednjih deset godina povećao za sto posto; broj studenata u Njemačkoj u posljednjih četrdeset godina povećao se s dvjesto pedeset tisuća na dva milijuna. Takvo omasovljenje sveučilišta stvorilo je novu socijalnu neravnotežu: egalitarnu inflaciju, proletarizaciju, pauperizaciju, ili kako bi marksisti rekli, deklasiranje studenata (i njihovih nastavnika, među kojima su neki koji ih vrlo aktivno podržavaju). Paradoks je u tome što je proces, pokrenut u namjeri da se stvori nova društvena elita, proizveo upravo suprotan učinak: umjesto skromnih pojedinaca koji participiraju u javnome dobru, dobili smo anarhiste, a umjesto povećanja znanja što uvijek raslojava društvo, nova je studentska 'elita' obnovila metode utopijskog inženjeringa o općoj egalitarnosti, ideje o nasilnom slamanju poretka koji im je de facto pružila šanse da uopće uđu u visoko konkurentni i globalizirani svijet.

Naposljetku, s pogledom u budućnost, spomenimo još jedan uzrok. U globalnome svijetu oštra je utakmica obuhvatila i svjetska sveučilišta. Prema riječima nizozemskog profesora J. W. Wisseme, u nedavno objavljenoj knjizi 'Sveučilište treće generacije. Menadžment sveučilišta u tranziciji', u svijetu oštre sveučilišne konkurencije (tržišta znanja) kao relevantne institucije opstat će samo ona sveučilišta koja će se pretvoriti u učinkovite korporacije i uspjeti privući najveću količinu kapitala neovisno o državnom proračunu. Ostala sveučilišta opstat će isključivo kao lokalne škole 'nacionalne kulture'. Za razliku od sveobuhvatnih humboldtovskih sveučilišta 'druge generacije', koja su stvorena da obrazuju nacionalne elite, 'sveučilište treće generacije' postaje stvaratelj znanja. Zbog sve više cijene 'istraživanja i razvoja' tj. sve veće specijalizacije znanja, takvo sveučilište može opstati isključivo kao 'trostruka uzvojnica' - sinergijom privatnog kapitala, akademskih resursa i države. Studenti koji prosvjeduju vrlo dobro osjećaju sukob ideje sveučilišta druge i sveučilišta treće generacije, odnosno sukob krajnjeg elitizma i 'obrazovanja za sve'.

Studentske ideje o socijalnoj jednakosti i besplatnom obrazovanju, povezane sa zastarjelom idejom sveučilišta, međutim, čine jedan novi eksplozivni amalgam. Priklanjajući se zastarjeloj ideji sveučilišta, oni pokreću i socijalne mehanizme konzerviranja stanja koje više nije ili možda nikada nije bilo održivo.