Zašto to povijesno razdoblje obično zovemo mračnim? Zato što su u našoj mašti stanovnici kršćanskog zapada stoljećima živjeli u stanju seksualne represije, u strahu od grijeha, uz potpun nedostatak znanja o vlastitom tijelu. Oni koji nisu ispunjavali visoke moralne standarde Crkve, države i društva morali su se suočiti s progonom i kaznom, piše britanska povjesničarka, stručnjakinja za srednjovjekovlje Katherine Harvey u eseju 'Pohotni srednji vijek', objavljenim ovih dana uoči Valentinova u Aeonu, digitalnom magazinu za ideje, filozofiju i kulturu.

Brak iz poslovnih razloga

Kao što znate sa satova povijesti, u tom se vremenu brak sklapao iz poslovnih i političkih razloga, a ne zbog ljubavi i osjećaja. Povlašteni su imali priležnice, a vitezovi i trubaduri su uzdisali, pisali romantične stihove i pjevali o nedostižnim djevama, spremni umrijeti za njihov osmijeh. U điru je bila čista, idealizirana, neokaljana i uglavnom nekonzumirana ljubav, dok je Crkva određivala stroga pravila igre u seksu. Sve osim misionarskog položaja u spolnom je činu bilo nenormalno i nemoralno jer je rušilo prirodni poredak muških i ženskih uloga.

Seks kao nužno zlo

Seks je bilo nužno zlo za produžetak vrste, nužnim zlom se smatrala i prostitucija. Zbog oralnog i analnog seksa išlo se u pakao, a homoseksualnost se kažnjavala spaljivanjem, vješanjem ili izgladnjivanjem do smrti. Celibat je bio vrhunski ideal, spolni odnos prije braka krajnje rizičan. Kazna za preljubnike/preljubnice i bludnike, naročito bludnice, bila je dugogodišnje kajanje ili kraćenje za glavu...

Pa ipak, povijest ljudske seksualnosti u tom razdoblju početka Valentinova bila je zanimljivija i neobuzdanija od naših ustaljenih rigidnih predodžbi o njoj, tvrdi Katherine Harvey. Naši srednjovjekovni preci, tvrdi ona, nisu živjeli u toliko nerazumnom dobu vjerskog fanatizma i medicinskog neznanja kakvim ga danas zamišljamo. Kršćanski ideali jesu određivali stavove prema spolu i seksu, ali se u to diskretno miješala srednjovjekovna medicina.

Nekad kobne, danas su to 'obične' spolne bolesti

Katherine Harvey tako spominje slučaj francuskog redovnika iz Toulousea iz 14. stoljeća koji je inkviziciji priznao da mu je strašno nateklo lice jer je spavao s prostitutkom. Vjerujući da je zarazom od gube kažnjen za počinjeni grijeh, on se zavjetovao da više nikada neće spavati sa ženom. I drugi poput njega tumačili su simptome bolesti kao moralnu batinu zbog seksualne stranputice, ali su tadašnji medicinari ipak njušili da je riječ o spolno prenosivoj bolesti kakva je guba, savjetujući muškarcima da poslije odlaska u bordel spolovilo dobro isperu octom ili vlastitom mokraćom.

Srednjovjekovni su medicinari u to doba vjerovali da previše ili premalo seksa, kako u muškaraca, tako u žena, ozbiljno ugrožava zdravlje, što zahtijeva liječenje, piše Harvey, navodeći nekoliko smrtnih slučajeva u plemića predatora zbog pretjeranog seksanja, iako bi današnji liječnici rekli da se radilo o običnim spolnim bolestima. Premda cijenjen kao duhovna vrlina, dugoročni je celibat također smatran ozbiljnom ugrozom zdravlja, naročito za mlade muškarce, a kao simptomi su spominjani glavobolja, tjeskoba, gubitak težine, pa i smrt u teškim slučajevima, kakav je bio u Luja VIII, jer se francuski kralj zbog vjernosti supruzi obvezao na celibat tijekom sudjelovanja u dvadesetogodišnjem Albigenškom križarskom ratu (1209.-1229.).

Terapija za apstinenciju

Muškim apstinentima, naročito redovnicima, savjetovan je redovit post te 'hladna' hrana i piće (usoljena riba, ukiseljeno povrće, voda umjesto vina). Zbog suzdržavanja od seksa žene su patile od 'gušenja' utrobe, protiv čega je najučinkovitiji lijek bila udaja, ali ako to nije bilo moguće, neki su liječnici savjetovali – masturbaciju. Usprkos strogoj osudi Crkve, neki su se srednjovjekovni doktori zalagali za samozadovoljavanje kao preventivni lijek i muškarcima i ženama, dok je jedan, očito otkačeni britanski liječnik, kao terapiju protiv ženskih apstinencijskih tegoba savjetovao tjelovježbu i - putovanje u inozemstvo (?), ma što to za ono vrijeme značilo.

I dok su se koplja lomila oko spolnosti i toga tko s kim smije ili ne smije u krevet, romantična, sudbinska ljubav u tom srednjovjekovnom seksualnom loncu sasvim se solidno snalazila. To potpuno duhovno prepuštanje drugoj osobi – kao odmak od problema koje je nosila tjelesna ljubav – iznjedrilo je Valentinovo, očito nastalo kao odraz romantičarske ideje o 'nedopuštenoj i moralno uzdignutoj ljubavi, strasnoj i discipliniranoj, ponižavajućoj i uzvišenoj, ljudskoj i transcendentnoj'. I nije valjda slučajno to da ga je kralj Karlo VI utemeljio u doba godine kada 'ptičice ponovno počinju cvrkutati svoju slatku pjesmu'.

Cvrkutanje slatkih ljubavnih pjesmica čisti je kič, rekli bismo u današnje doba, kada je seksualnost oslobođena, sudbinska se ljubav izražava SMS porukom, a Valentinovo se pretvorilo u praznik cvjećara, trgovaca, srcolikih bombonijera i poklonjenog seksi rublja. Pa i takva, ideja Valentina još se nije sasvim predala.