Prije dva mjeseca pisali smo o jednom od kreatora Vanquisha, Atsushiju Inabiju, te njegovom mišljenju da Japanci imaju vrlo sužen pogled na gaming svijet i da su zapadnjaci mnogo otvoreniji. Upravo to je razlog zašto je Platinum Games išao u produkciju pucačine prema zapadnjačkim zahtjevima i standardima, što god to značilo. Ne samo da je uspio u tome, nego je i nadjačao dobar dio zapadnjačkih developera, jer radi se o jednoj od najboljih i najzabavnijih pucačina iz trećeg lica koje smo igrali.

Pa počnimo s pričom - Vanquish se odvija u bliskoj budućnosti u kojoj se vode sukobi oko svih izvora energije, pa se tako SAD opskrbljuje preko divovskog solarnog kolektora pod imenom O'Neill Cylinder. Kako to i obično bude u lošim zapletima, Rusi pod imenom Order of the Russian Star zauzimaju kolektor i usmjerenim snopom energije s lica Zemlje brišu San Francisco, što je prikazano u uvodnoj sceni igre. Ne predaju li se Ameri, Rusi prijete da će uništiti i New York. Zbog toga predsjednica SAD-a oformljuje specijalnu jedinicu, a jadan od članova iste je naš protagonist – Sam Gideon.

Da, priča je loša te ujedno jedina loša komponenta Vanquisha, no da je ne treba shvaćati nimalo ozbiljno potvrdit će vam i namjerno izblesirani te loše sinkronizirani dijalozi u cut-scenama, tipični za japanske igre.

Ono što je odlično i jedino bitno je fenomenalni gameplay. Naime, Sam Gideon ima specijalno odijelo (koje će neke podsjetiti na ono iz Dead Spacea) koje je opremljeno različitim tehnologijama poput mlaznica na udovima koje mu omogućavaju dvije krucijalne sastavnice gameplaya; prvo, tu je 'kliženje' tlom sumanutom brzinom, koje se koristi za izbjegavanje neprijatelja i paljbu, brzu promjenu zaklona, prilaženje bossovima sleđa i slično. Drugi mod se zove AR i svojevrsni je slow-motion u kojemu dobivate prednost usporavanjem vremena, ali vam se otkrivaju i neprijateljske slabe točke, što je vrlo bitno za borbe s bossovima. Pridodate li tome izvrsna oružja, ali i pokoji atraktivan melee udarac, daljnji komentari su nepotrebni. Vanquish ima jednu od najbržih, najatraktivnijih i najboljih borbi koju smo dosad vidjeli.

Borbe su dodatno začinjene izvrsnim bossovima koji predstavljaju ozbiljan izazov i koji će vam znati zadati gadne muke, no svaki od njih ima neku slabost i, kad je otkrijete – na konju ste.  Osim što gadovi neće padati lagano, obično će se nakon što pomislite da ste ih konačno nadjačali transformirati u još jaču i veću verziju, i onda sve ispočetka. No kada privedete posao kraju i gad skonča na koljenima, čeka vas pravi spektakl koji se zapravo odvija tokom cijele igre: eksplozije. Vanquish je pun eksplozija, manjih, većih i epskih, i akcija baš nikad ne staje.

Jedna od zamjerki koja bi se mogla uputiti Vanquishu je njegova kratkoća; naime, prosječni gamer mogao bi završiti igru u šest do sedam sati, no sretniji smo tom solucijom nego da su nam autori podvalili repetitivnu igru u dvostruko više sati. I da, zaboravite multiplayer. Nema ga.

Grafički aspekt igre je fantastičan i ništa manje od toga. Igrali smo na konzoli Xbox 360 i LCD-u poprilično velike dijagonale te igra u pokretu izgleda zaista nevjerojatno. Teksture su oštre i čiste, modeli i okolina izvrsni, a eksplozije i ostali nusproizvodi borbe neopisivi. Vidi se da su autori pazili na najmanji detalj i odrađen je savršen posao. Ne zaostaje ni zvuk, koji je izvrstan i u skladu s ostatkom igre, osim te nesretne sinkronizacije. No nakon nekog vremena shvatit ćete da je ista toliko loša da vam je postala dobra.  

Bit ćemo kratki i jasni: imate li PlayStation 3 ili Xbox 360 te volite akciju, Vanquish je igra koju ni slučajno ne smijete propustiti, jer iako ne donosi ništa novo u žanr, svi njeni aspekti su na višoj razini i ostali developeri neće imati nimalo lak posao pokušavajući je nadmašiti.

OCJENA: 5