Ne žali on danas za snimkom nekog koncerta varaždinskog punk-sastava Bakin podrum, riječkih Termita ili prvih Prljavaca, kako bi vjerojatno pomislili oni koji ga poznaju iz vremena od prije nekih tridesetak i više godina, već za filmskim zapisom ulaska u Knin tenkovskog voda 7. gardijske brigade na čelu s tenkom T-55 kojim je zapovijedao, najisturenijeg dijela Hrvatske vojske koji je prvi ušao u sjedište pobunjenika 5. kolovoza 1995. godine.

Na upit kako se dogodilo da baš nekadašnji varaždinski panker uđe prvi u Knin zajedno s članovima svoje tenkovske posade, odgovara da je sve počelo nekoliko godina ranije, odnosno u ljeto 1991. godine.

Od Zime '94 do Oluje

'Kao ni mnogi drugi, ni ja nisam ni sanjao sve ono što se događalo devedesetih. U glavi su mi bili neki potpuno drukčiji planovi. Međutim, kada su u Hrvatskoj počeli prvi sukobi, javio sam se u 5. bojnu 1. a brigade Hrvatske vojske, odnosno tadašnjeg Zbora narodne garde. Iduće godine otišao sam za instruktora oklopništva u Centar za obuku i odgoj vojnika u Pazinu iz kojeg sam se vratio u 7. gardijsku u kolovozu 1993. godine', prisjeća se bivši zapovjednik 2. tenkovskog voda 2. tenkovske satnije Oklopno-mehanizirane bojne 7. GBR-a Pume.

Među nizom operacija HV-a u kojima je sudjelovalo zajedno sa suborcima iz Puma, izdvaja Zimu '94., Skok 1 i Skok 2 jer su one bile bitne za Oluju, zajedno s Ljetom '95., operacijom koja je neposredno prethodila oslobađanju Knina.

'Nakon gotovo svakodnevnih sukoba od jeseni 1994. i više poginulih i ranjenih, uspjeli smo uoči Božića ovladati visovima Dinare nedaleko od Knina. Onamo, na visinu višu od 1.700 metara, došli smo s tenkovima i drugim oklopnim snagama što nikada prije nitko nije učinio. Zima je bila jaka, desetak i više stupnjeva ispod nule, i trebalo je to izdržati sve do veljače kada nam je stigla zamjena', prisjeća se Bronxov suborac Stevan Tramburovski, zapovjednik protuoklopnog voda PORD-a 7. GBR-a koji je te zime izgubio dvadesetak kilograma.

Spriječeno zauzimanje Bihaća

Zahvaljujući uspjehu na Dinari, kao i uspjesima u Livanjskog polju krajem 1994. godine, spriječeno je zauzimanja Bihaća koji je u to vrijeme bio u opsadi neprijateljskih snaga, a time su ujedno stvorene pretpostavke za kasnije oslobađanje Knina.

'U Livanjskom polju bili su 7. GBR i 4. GBR, svaki na svojem pravcu djelovanja. Mi smo zajedno pritisnuli neprijatelja koji je prijetio zauzimanjem Bihaća za što je prikupio ozbiljne snage', veli nam Tramburovski koji je uvjeren da je HV za to imao prešutno odobrenje međunarodnih čimbenika, osobito nakon pokolja u Srebrenici.

Kada su spriječili pad Bihaća, odnosno krajem srpnja 1995., pripadnici 7. GBR-a oslobodili su Bosansko Grahovo u sklopu akcije Ljeto '95., nakon čega su se našli nedaleko od Knina.

'S tih položaja imali smo pod paljbenim nadzorom vojni poligon Crvena zemlja koji se nalazi na obroncima Dinare, iznad Knina. No, neprijatelji su ondje postavili dvije jake otporne točke na dominantnim visovima Igli i Samaru s kojih su nadgledali ulaz u Knin. Međutim, što je još važnije, zbog konfiguracije terena koji je bio i miniran, nikada nitko nije vjerovao da se kroz Crvenu zemlju može ući tenkovima u grad niti je to itko očekivao. Bili smo tako blizu Knina, a zapravo tako daleko', veli Miljenović.

Iako je optička udaljenost bila razmjerno mala, stvarna je bila puno veća zbog uspona i ponora obronaka Dinare po kojima su bile i mine.

'Znajući da neprijatelj zbog svega toga očekuje naš napad a glavne strane, odlučeno je da se krene sa suprotne, stražnje strane, preko Dinare i Crvene zemlje, i to tenkovima i drugim oklopnim sredstvima koje smo gore dopremili. Bile su to snage 1. i 2. tenkovske satnije 7. GBR-a. No, nakon što nas je napalo neprijateljsko zrakoplovstvo i topništvo 1. kolovoza, ništa se nije znalo do 3. kolovoza kada smo dobili karte Knina, a već sutradan krenuli smo na Iglu i Samar gdje smo se žestoko sukobili, nakon čega smo ovladali poligonom Crvena zemlja. Pritom smo napravili tenkovski desant uzimajući pješaštvo na tenkove kako bismo što prije ovladali područjem. To smo uspjeli ne samo zahvaljujući djelovanju topništva i pješaštva, nego i jednog buldožera Caterpillar koji je našim tenkovima iskrčio prolaz do neprijateljskih položaja na Crvenoj zemlji, a vozio ga je iznimno hrabar suborac iz inženjerije po kojem su neprijatelji stalno pucali', veli Tramburovski

'Vidio se Knin'

Nakon što su u popodnevnim satima 4. kolovoza stavili pod nadzor Crvenu zemlju, branitelji 7. gardijske brigade zaustavili su se sukladno zapovijedi.

'Vidjeli smo dolje Knin. No, vjerojatno smo stali da bi se izvukli civili preostali u gradu koji su već mnogi bili napustili. Sigurno je zbog toga, kao i precizno odabranim metama, tijekom topničkih priprema stradao samo jedan civil', upozorava Tramburovski.

Miljenović napominje da je prije prekida napredovanja sudjelovao u tenkovskom dvoboju koji je dobio nakon sedam ispaljenih granata, iako je neprijateljski tenk bio prikriven u podnožju Crvene zemlje.

Oslobađanje Knina, nova faza operacije Kozjak '95., kako se zapravo u HV-u zvala Oluja, počelo je 5. kolovoza u 5 sati.

'Najprije je 1. tenkovska satnija ovladala selom Kovačići pet kilometara od Knina, dok se moj tenkovski vod 2. tenkovske satnije spustio s Crvene zemlje u Knin prema kojem se krenulo s više strana. Ušli smo iz smjera sjeveroistoka i to kroz redove 1. tenkovske satnije. Pješake smo imali na tenkovima, ali na Sivom putu neprijatelj je zapucao iz tenkova na nas. Jedna je granata pala ispod tenka te ranila naše pješake, zbog čega su oni sišli s tenkova i nastavili pješice. Tako su prema Kninu krenuli prvo tenkovi kojima se u borbama u gradu pridružilo pješaštvo koje je pratilo i osiguravalo tenkove', veli Miljenović.

Prvi tenkovi koji su ušli u Knin nisu naišli na veći otpor, izuzev sukoba u centru grada i selu nadomak Knina. U tenku T-55 koji je prvi ušao u Knin, uz zapovjednika Miljenovića, bili su i ciljač Mario Gerić iz Šemovca, poslužitelj Kristijan Vajcek iz Brista te danas pokojni vozač Ivica Delić iz Velike Gorice.

'Kad smo ušli s prvim tenkovima, neprijatelj kao da nije znao da smo u gradu ni da je Knin pred oslobođenjem. Po ostavljenom naoružanju, zaključili smo da je vladao velik kaos. Sukobili smo se jedino kod jednog sela sa zaostalim snagama koje su došle iz smjera Drniša koje nisu znale da je Knin oslobođen', veli Miljenović napominjući da su po ulasku u Knin tenkovi 1. tenkovske satnije i dijela 2. tenkovske satnije kasnije doživjeli snažniji otpor neprijatelja.

Glavna zadaća njegova voda, kako dodaje, bila je osigurati južni ulaz u Knin što su i ostvarili.

'Sutradan, 6. kolovoza, predsjednik Franjo Tuđman došao je u Knin i kninsku tvrđavu, a već 8. i 9. kolovoza krećemo iz Knina. Dio prema Drvaru, a dio prema državnoj granici u smjeru Srba. Naravno da smo u to vrijeme bili sretni, ali sve smo to vidjeli kao dobro obavljen zadatak. Tek nekoliko dana kasnije shvatili smo što smo napravili', naglašava Miljenović.