Vatikan i Katolička crkva već duže prolaze duboku i višeslojnu krizu. U prvom redu treba govoriti, jer pišemo za vanjskopolitičku rubriku ovoga portala, o lošoj geopolitičkoj viziji: Vatikan je izgubio znatnu težinu u međunarodnim odnosima. Tu je i kriza odnosa s drugim crkvama zbog loše ili nedovoljne ekumenske aktivnosti. Naime, postoji paraliza u svim smjerovima: s protestantima, jer papa ode u Njemačku, pohvali Lutera i sve ostane na tome, nema dakle nikakvih poteza nakon toga hrabra govora, s anglikancima je sve na mrtvoj točki, a tako je i s pravoslavcima.

Kriza je strukturalna jer je kurija debelo potresena skandalima, financijskima i moralnima. Važan je i podatak o neprestanom padu zvanja: mnoge župe nemaju župnika, a i kod žena stvar nije bolja jer, primjerice, između 2004. i 2009. Crkva je izgubila 40.000 redovnica, što znači da papa, kao vrhovni zapovjednik, da se metaforički izrazimo, ostaje bez pješadije.

Kada se uspoređuje kurija u doba Ivana Pavla II. i sadašnjega pape treba kazati da je ona bila sastavljena od važnih i istaknutih osoba. To su bili kardinali i prelati koji su neprestano bili u dijalogu s javnim mnijenjem, bez obzira je li su bili na desnici, centru ili ljevici. Govorio je López Trujillo, govorio je Kasper, govorio je Etchegaray, govorio je Martini, govorio je Touran itd. Danas svi šute jer samo papa govori, a odnosi s novinarima su više nego zatvoreni.

Otprilike kao što su zatvoreni odnosi s medijima zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, koji nije sposoban izdržati nijedan otvoreni susret s bilo kojim od svjetovnih novinara u strahu od pitanja koja ne bi bila po njegovoj volji. Kao što i papa voli monolog, tako to vole oni rijetki koji se javljaju. Uvijek se glasaju ex cathedra, vrlo rijetko. Tako se događalo za vrijeme Ivana Pavla II. ili kardinala Franje Kuharića, koji su željeli razmijeniti mišljenja s drugima.

Treba dakle govoriti o kuriji u rovovima, o Crkvi u obranaškom stavu (o čemu smo debelo mogli slušati na upravo završenom Teološko-pastoralnom tjednu na zagrebačkoj Šalati). Dakle, prevladava stav da je svijet loš i da su svi agresivni i neprijatelji usmjereni protiv Crkve i vjere, što nije točno.

Marco Politi, jedan od najuglednijih vatikanista (nedavno je objavio razornu analizu 'Joseph Ratzinger, kriza jednog pontifikata', knjigu zbog koje papa ne može spavati), smatra da je problem nepostojanja diskusije i dijaloga u Ratzingerovom pontifikatu posljedica uvjerenja sadašnjega pape da sve o svemu zna, da mu nisu potrebni savjetnici i zato što nedostaju konzultacije s kardinalima i teolozima. To će bitno utjecati na budućnost Crkve jer sada prevladava konfuzija, nered i zato što sistem ne gura naprijed sposobne, nego mediokritete, karijeriste, sive činovnike i poltrone.

Kada se bira papu ne bira se toliko ime, već profil i program. Ali Ratzinger je stigao bez programa, program nema ni danas, stoga nije jasno koje će biti alternative eventualnih kandidata da ga naslijede. Ratzinger, kažu neki, žarko je želio biti papa, neki kažu suprotno, da je po profilu naučnik, studiozan čovjek, hermetičan, mislilac, a ne propovjednik i da je odgovorio pozivu jer ima smisao za odgovornost guran od jakog španjolskog lobija, od kardinala iz Latinske Amerike i SAD-a, jer je on sam kazao da je izbor za njega bio kao smaknuće na giljotini. To ne znači da se nije osjećao kao kandidat, nego da je to za njega bila velika patnja.

Svi su pape imali jasnu viziju međunarodnih odnosa, ali ovaj pontifikat ostavlja sliku fragmentiranog djelovanja. Jednog dana Ratzinger kaže da je važan dijalog s muslimanima, a drugi dan ih vrijeđa u Regensburgu, zatim hrli u Plavu džamiju u Carigradu 'da se pomoli', a onda u Asizu saziva vjerske predstavnike, ali ne na način Ivana Pavla II, već na način kojim naglašava da ne možemo moliti zajedno! Slično je s putovanjima. Naprimjer, ono u Svetu Zemlju je bilo jako dobro osmišljeno, ali zatim papa ostaje bez teksta tijekom rata i arapskog proljeća i tako slično. Zapravo, izvan Italije, u svjetskim medijima, malo se govori o Ratzingeru, možda će to opet biti u ožujku, kada obiđe braću Castro na Kubi, ali i to će se brzo staviti ad acta.

Posebno dramatično jest što se Ratzinger kreće unutar jako suženog kruga suradnika pa nije bio u stanju ili nije želio shvatiti što mu govori mons. Carlo Maria Viganò. Hajdemo se tu malo zadržati. Kolega Silvije Tomašević U Večernjem listu piše kako se govorilo da ga se želi maknuti s položaja tajnika vatikanskog namjesništva jer ima težak karakter i u polemici je s mnogima. Viganò je htio postati guvernerom Vatikanskog Grada nakon što je kardinal Giovanni Lajolo s tog položaja trebao otići u mirovinu zbog navršenih 75 godina (umirovljen je 1. listopada 2011), ali je na koncu poslan u Washington. Pobijedile su struje koje su ga htjele udaljiti iz Vatikana, a sada je televizija La7 (u emisiji 'Intoccabili' koja je emitirana u srijedu uvečer) objavila pretpostavku da je maknut zbog toga što je otkrio korupciju unutar vatikanskih zidina.

Viganò, koji je u godinu dana vatikanske račune iz minus osam milijuna eura doveo u plus 34 milijuna eura, poslan je u Washington jer je u procesu 'ozdravljivanja' financija otkrio da je 'sustav korupcije dosta rasprostranjen u Vatikanu'. Time je zasmetao jačima od sebe i poslan je 7000 km daleko od Vatikana. Na televiziji je pokazano pismo koje je Viganò uputio papi Benediktu XVI. 27. ožujka 2011. i u kojem kaže da bi njegovo 'premještanje izazvalo gubitak i potištenost onih koji su vjerovali da je moguće ozdraviti mnoge situacije korupcije i kršenja dužnosti koja su već dugo ukorijenjena u upravljanjima raznih uprava namjesništva'. Samo šest mjeseci nakon te njegove prijave o postojanju korupcije u Vatikanu, mons. Viganò poslan je u Washington. Istina, biti nuncijem u SAD-u možda je prestižnije od položaja tajnika u vatikanskoj upravi, ali se sumnja da su druge struje navele papu da otkrivatelja korupcijskih afera pošalje daleko od Rima.

Elem, Benedikt XVI. pokazuje da ne zna upravljati kurijom, da nema kod sebe u uredu fluktuaciju koju je imao prethodnik (ne vidi nuncije niti biskupe, nema pravi sliku stanja Crkve na terenu jer susreće samo delegacije), pa se bavi teoretskim pitanjima, manje-više. I tu treba kazati da papa misli kako je u modernome svijetu jako važna osnovna kršćanska poruka te da on sam svjedoči stanovitu jednostavnost kršćanskog života. Papa je, kaže se, jednostavan, topao i duhovit ali što ostaje? Ostaje ili prevladava slika bijele, europske, eventualno talijanske ili europske crkve u kojoj nema baš previše mjesta za znakove globalizacije.

Benedikt ima skoro 85 godina i otvoreno je govorio o potrebi, pa skoro o obavezi da papa podnese ostavku ako to traže zdravstveni motivi (što se tražilo od Ivana Pavla II). On je to kazao njemačkom novinaru Peteru Seewaldu pa bi bilo dobro to ne zaboraviti jer ne treba isključiti tako racionalnu i potrebnu gestu. Da, potrebnu, jer papa više ne zna kako Crkvu izvući iz krize. A da ne govorimo o doktrinarnim pitanjima koja su načeta Drugim vatikanskim koncilom, prije pedeset godina, što alarmantno poziva na raspravu.