Prije 32 godina Hrvatsku je priznalo svih dvanaest država članica tadašnje Europske zajednice, a Njemačka, koja je uz Vatikan u tome imala ključnu ulogu, uspostavila je 15. siječnja i diplomatske odnose s Hrvatskom.

Istog dana, 15. siječnja 1992. Hrvatsku su priznale Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Norveška, Poljska i Švicarska. Prethodno su to već učinile Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija, Island, Estonija, Sveta Stolica i San Marino. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku su priznale ukupno 44 države, i taj je broj u sljedećim mjesecima rastao. Status Republike Hrvatske kao suverene i samostalne države zaokružen je 1992. primitkom u članstvo brojnih međunarodnih organizacija, od OESS-a do UN-a, a od 1. srpnja 2013. Hrvatska je i članica Europske unije.

Kada je Hrvatska 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata, Domovinski rat bio je u jeku, a gotovo trećina države bila je pod okupacijom tadašnje JNA i srpskih pobunjenika. Na svoje priznate granice Hrvatska je izišla tek šest godina poslije, nakon mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja.

U večeri priznanja prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman naciji je poručio: "Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu 14-stoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana." Svojim je suradnicima rekao: "Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države."

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je slijedilo nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga se dana od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) razdružila i Republika Slovenija, a već idućeg dana novonastale države su se međusobno priznale.

Inače, Litva je Hrvatsku priznala još 30. srpnja 1991., no ona tada ni sama nije bila međunarodno priznata. Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island, 19. prosinca 1991., a istog dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje stupa na snagu 15. siječnja 1992., zajedno s ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992. Hrvatsku je priznao Vatikan. Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskome i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu još je 3. listopada 1991. objavila da radi na međunarodnom priznanju Hrvatske.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998.

Istoga datuma, 15. siječnja, ali 1998. završena je i mirna reintegracija, kojom je u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, odnosno hrvatsko Podunavlje.

Temeljni sporazum (Erdutski sporazum) o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, koji je i omogućio mirnu reintegraciju tog dijela Hrvatske, potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu.

Potpisali su ga tadašnji predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i vođa srpskoga pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović, te kao svjedoci tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i posrednik Ujedinjenih naroda Thorvald Stoltenberg.

Sporazum je označio početak dvogodišnje prijelazne uprave UN-a tijekom koje su mirnim putem u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske vraćeni preostali privremeno okupirani dijelovi Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, što je omogućilo obnovu tih područja razorenih u velikosrpskoj agresiji, te povratak prognanika i izbjeglica.

Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a od 15. siječnja 1996. uspostavljena je Prijelazna uprava UN-a u istočnoj Slavoniji - UNTAES (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia), a za prijelaznog upravitelja imenovan je umirovljeni američki general Jacques Paul Klein.

Kao tijelo za provedbu mirne reintegracije Vlada RH je u Osijeku osnovala Ured privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu.

Početak povratka prognanika u hrvatsko Podunavlje omogućen je provedbom razvojačenja i povlačanjem svih srpskih paravojnih postrojba u lipnju 1996., nakon čega je UNTAES preuzeo nadzor nad svim vojnim objektima u tome području. Od 1. srpnja počela je djelovati i prijelazna policija, koja je polovicom prosinca iduće godine uključena u sastav MUP-a RH.

Tijekom rujna i listopada 1996. provedena je ekshumacija masovne grobnice na Ovčari, kod Vukovara, u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci 200 žrtava, hrvatskih branitelja i civila koje su Jugoslaveska vojska i srpske paravojne postrojbe odveli iz vukovarske bolnice i ubili nakon okupacije grada.

Te je godine 1. studenoga, za blagdan Svih Svetih, više tisuća hrvatskih prognanika, po prvi put nakon progonstva 1991. organizirano moglo posjetiti groblja na području hrvatskog Podunavlja pod nadzorom UNTAES-a.

Povratkom naftnih polja u Đeletovcima, u sustav INA-e , početkom 1997., označen je početak reintegracije javnih poduzeća i gospodarstva u hrvatskome Podunavlju.

Jedan od ključnih trenutaka za ponovnu uspostavu legalne hrvatske vlasti u Podunavlju bilo je održavanje lokalnih izbora za općinska i gradska vijeća te skupštine Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije 13. travnja 1997. godine.

Reintegracija hrvatskog Podunavlja u platni sustav RH provedena je 19. svibnja 1997., odlukom prijelaznoga upravitelja Jacquesa Kleina o uvođenju hrvatske kune kao službenog sredstva plaćanja na tome području.

S ciljem provedbe dvosmjernog povratka otvoreno je šest ispostava Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH, čime je službeno počeo proces povratka prognanika u hrvatsko Podunavlje.

Na dužnosti prijelaznog upravitelja odlukom glavnog tajnika UN-a, od 1. kolovoza 1997. Jacquesa Paula Kleina zamjenio je William Walker.

Kako bi se na tome području omogućili povratak i pomirba u listopadu 1997. osnovan je Nacionalni odbor za uspostavu povjerenja i normalizaciju života na ratom stradalim područjima Hrvatske, čijom je predsjednicom imenovana tadašnja zamjenica predstojnika Ureda predsjednika Vesna Škare-Ožbolt.

'Reintegracijom hrvatskog Podunavlja konačno završena agresija na Hrvatsku'

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nekoliko je puta, tijekom mirne reintegracije, posjetio hrvatsko Podunavlje, prvi put 3. prosinca 1996., a zatim i 8. lipnja 1997., kada je "Vlakom mira" došao u Vukovar.

Tada je istaknuo kako dolazak vlakom u Vukovar "nije samo početak konačnog povratka prognanika nego i dokaz svekolike skrbi hrvatske vlasti, svih hrvatskih javnih institucija da se ovo razoreno područje što prije izgradi i što prije uvrsti u svekoliki društveni, gospodarski i kulturni život hrvatske domovine". Predsjednik Tuđman posjetio je 2. lipnja 1997. i Beli Manastir.

Tijekom 1997. postignuti su sporazumi o reintegraciji poštansko-telekomunikacijskog, obrazovnog i zdravstvenog sustava u hrvatskom Podunavlju u pravni sustav RH.

Vijeće sigurnosti UN-a je rezolucijom od 19. prosinca 1997. dalo punu potporu okončanju mandata misije UNTAES-a u predviđenom roku, a 15. siječnja 1998. Završetak misije UNTAES-a i mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja obilježen je na svečanostima u kinodvorani u Borovu Naselju te dan poslije u Zagrebu.

Na svečanosti u Borovu Naselju posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a Bernard Miyet ocijenio je kako je misija UNTAES-a uspješno ostvarila planirane ciljeve, a prijelazni upravitelj William Walker kazao je kako je, unatoč nekim početnim predviđanjima o neuspjehu mirne reintegracije, na tome području zavladao mir, a većina stanovništva je prihvatila hrvatsku vlast.

Na svečanosti u Zagrebu hrvatski predsjednik Franjo Tuđman rekao je kako su "predajom hrvatskog Podunavlja službenim predstavnicima hrvatske vlasti konačno završene agresija na Hrvatsku i okupacija posljednjeg dijela njezinog teritorija, a dolaskom na svoju granicu na Dunavu, hrvatski je narod potvrdio svoju veličanstvenu pobjedu u nametnutom mu ratu".

Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja te postizanje mira omogućile su prije toga i pobjedonosne Vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske 1995. - "Bljesak" i "Oluja"