Drug Tito nije baš volio da zapadnjačka kultura nekontrolirano dopire do jugoslavenskih radnika, seljaka i poštene inteligencije. Pa ipak, u rijetkim trenucima opuštanja tvrde svjedoci - vrlo je rado na privatnim projekcijama (ponekad sam, ponekad u društvu probranih intimusa) gledao američke filmove, ponajradije vesterne. Ne europske, nisu ga oni nešto zanimali, ali američki – e, to je nešto sasvim drugo.

Domovinski pokret oko Nove je godine pokrenuo pravi križarski pohod protiv cajki i „kulturne kolonizacije“ turbofolkom. Uz poneki pojedinačni izljev zgrozidbe nad takvom ugrozom, stiglo je i kolektivno stranačko priopćenje u kojem se kaže, citiram: „Kako se svaki virus treba pokušati zaustaviti prije ulaska u organizam, tako i Domovinski pokret pokreće inicijativu za spas onoga što se još uvijek može spasiti. Jedini način za odupiranje istočnom melosu je upoznavanje i njegovanje vlastite kulture i tradicije. Tek upoznavanjem i življenjem vlastitih kulturnih vrijednosti možemo shvatiti koliko su one superiorne poplavi lakih nota s istoka“.

Nisu ni tri dana prošla, a mediji su podsjetili na snimku na kojoj Mario Radić (po nerijetkima i glavni šef DP-a, a formalno njegov potpredsjednik i saborski zastupnik) uživa s intimusima pjevajući na starohrvatskom pjesmu stanovitoga Bate Zdravkovića. Još tri dana kasnije, kad eto ti i snimke Josipa Dabre, glavnog tajnika iste stranke u probranu društvu kako pjeva Marulićevu „Juditu“, koja u prepjevu izvjesnog Zorana Gajića nosi naslov „Nisam te se nagledao“. Inače je taj Gajić (ako se pitate gdje je bio devesprve) slavu stekao početkom devedesetih, izvodeći ratnohuškačke domišljaje koje su rado pjevušili srpski pobunjenici.

Stop, ne mrdajte! Odmah sam spazio da ste skrenuli prema pogrešnom zaključivanju, ne shvativši ono najbitnije: jedno su čelnici Domovinskog pokreta, a drugo je naša zatrovana i kulturno kolonizirana mladež; nisu isto ove napirlitane, silikonizirane poskakuše i dobar stari muški, provjereni glazbeni kadar! Shvatili?

U vrijeme druga Tita imali smo u prvom razredu srednje škole predmet pod imenom „Općenarodna obrana i društvena samozaštita“. Imao sam profesora (fascinantno, i danas mu pamtim puno ime!) od kojeg sam prvi put čuo frazu „puška služi uništavanju neprijateljske žive sile i materijalnih sredstava vatrom, nožem i kundakom“. Cijeli je razred sljedećih minuta ulagao silan napor u to da ne prasne u smijeh zapisujući to u bilježnice, mada je takva definicija, kad malo razmisliš, prilično morbidno zvučeća. Sljedeći put čuo sam je tek tri i pol godine kasnije, na početku pješadijske obuke u vojsci, a od cijelog onog školskog predmeta pamtim još samo da smo bili na streljani, negdje blizu Dotrščine, i da se nešto zaglavilo u mehanizmu za ručno približavanje meta, tako da smo se razišli doma ne znajući tko je koliko bodova skupio.

Maločas spomenuti potpredsjednik DP-a, uvaženi zastupnik Mario Radić, zatražio je od ministara obrazovanja i obrane da se dogovore oko uvođenja nekog sličnog predmeta u hrvatske škole. „Ne smijemo dozvoliti da u slučaju neke ratne ugroze naša djeca budu topovsko meso“ izvolio je pojasniti, pa – prema Hininom izvještaju – dodao kako bi na tom predmetu djeca dobila osnovnu obuku, naučila rastavljati pušku i gađati, a nakon toga bi trebalo uvesti obvezni vojni rok od 60 dana.

E sad, je li ovo drugo sam Radić doista kazao, ili je do Hine i brzine pisanja izvještaja s njegove pressice, to bih baš volio znati. Jer ako su uistinu njegove riječi tako glasile, onda bih se odmah i ja priključio, čisto da na naučim kako se puca rastavljenom pa nesastavljenom puškom, budući da takvo što nije za rukom pošlo ni Rambu… Drugo, volio bih znati na koju je školu mislio – osnovnu (šifra: „Vladislav Ribnikar“, Beograd) ili na srednju, te što je točno imao na umu kazavši „nakon toga uvesti obvezni vojni rok od 60 dana“. Nakon čega? Odmah nakon tečaja rastavljanja i pucanja (dakle usred školske godine), na kraju razreda, na kraju osnovne škole, ili nakon mature?

Drug Tito je više puta ponovio: „Radimo kao da će zauvijek vladati mir, a spremajmo se kao da će već sutra izbiti rat“. Budući da je u ondašnjem konceptu svijeta i države rat mogao započeti samo tako da neprijatelj uđe u zemlju na nedopuštenim mjestima, cijela je Jugoslavija bila opasana đerdanom karaula, malih vojnih baza namijenjenih upravo sprečavanju neprijateljeva prelaska granice na takvim, na prvi pogled nenadziranim dijelovima granice. Tamo se, bogme, i pucalo, doduše uglavnom na one koji su nelegalno željeli pobjeći iz Juge, a manje na neprijatelja koji bi upao da nas okupira i podjarmi.

Današnja su poimanja svijeta i države bitno drugačija (šifra: nepoznati dron na Jarunu) pa je predsjednik DP-a i gradonačelnik Vukovara Ivan Penava prije nekoliko dana gotovo zapovjednim tonom zatražio opasivanje Hrvatske bodljikavom žicom, slanjem vojske diljem granice, dometnuvši još: „Ukoliko treba pucat – pucajte!“…

Nakon svega toga, ja se pitam samo jedno: je li Josip Broz Tito bio član Domovinskog pokreta, i to još u vrijeme kad se to nije smjelo javno reći?