Sa starim problemima Hrvatska je ušla u još jednu novu godinu, bez naznaka da vodeće političke stranke uopće imaju ideju kako da omjer dobrih i loših vijesti, barem na kraju 2015, bude u korist onih dobrih. Bile dobre ili loše, vijesti ćemo i dalje primati putem medija, koji su danas u gorem stanju nego ikad u modernoj hrvatskoj povijesti. Gospodarska kriza prošle godine skoro je urušila medijsku scenu, nekad unosan biznis pretvorio se u posao koji i dalje ima presudan utjecaj na društveni i politički život, ali mu kronično nedostaje svježih ideja i svježeg novca. Kako je krenulo, mogao bi ostati i bez novinarstva
Usred predsjedničkih izbora, u zadnjim danima 2014. nekad najjača medijska kuća na Balkanu, Europapress Holding, prešla je iz ruku osnivača Ninoslava Pavića u ruke odvjetnika Marijana Hanžekovića. I dok je Pavićeva dvadesetogodišnja vlasnička uređivačka pozicija u svome košmaru zapravo bila posve jasna - igramo s moćnima, najvažniji je novac, u novinarstvu je važna priča, ne toliko i istina - nitko zapravo nema pojma kakve će biti Hanžekovićeve vlasničke odluke i utjecaj na uređivačku politiku. Hoće li i on u politici igrati na sigurno, po Pavićevu modelu - zadovolji HDZ i SDP, za druge ćemo lako?
Medijskim biznisom, koliko je poznato, Hanžeković se nije se dosad bavio, ali ne sumnjam da vrlo dobro zna kako danas stoje stvari. Konkurencija je nesmiljena - unatoč desecima otkaza proizvođačima medijskih sadržaja, Styria je u ulagačkom zamahu, prvenstveno ulaže u razvoj digitalnih medija. Snažan rast internetskih portala, loše poslovne odluke, forsiranje brzog profita umjesto povećanja ponude medijskog sadržaja i formi, oglašivači pritisnuti krizom, tisak su gurnuli na prodajne margine. Tiskovine su kralježnica EPH i da bi ta kuća zadržala svoj utjecaj na tržištu, trebat će posve novu strategiju razvoja i novi poslovni model. Nakon što je odlučio počistiti 'Pavićeve ljude', otvoreno je i pitanje hoće li Hanžeković smanjivati broj EPH-ovih izdanja i u kojem će ga smjeru razvijati.
Iako se Paviću štošta može prigovoriti kad je riječ o novinarskim slobodama, nije tajna da je on, u odnosu na konkurenciju, uporno držao visoku cijenu novinarskog rada. I nisu u toj cijeni uživali samo njegovi pouzdanici, nego i standardna novinarska postava. Čak i kad su srušene plaće u EPH, one su i dalje za većinu novinarskog puka ostale po visini nedostižne. Hoće li se Hanžeković pokoriti trendu rušenja financijske vrijednosti novinarskog / uredničkog posla? Ili će podizati cijenu i poboljšavati uvjete rada, zahtijevati zauzvrat više profesionalne standarde i tako stvoriti neka nova pravila igre na medijskoj sceni, upaliti svjetlo u ovom dugom, mračnom tunelu u kojem je zapelo hrvatsko novinarstvo?
TELEVIZIJSKI VIŠKOVI I MANJKOVI
Profesionalne i financijske standarde za novinare trebale su, kao najutjecajniji mediji, podizati nacionalne TV kuće, prvenstveno HRT koju financiramo pretplatom. Ali iako njezino postojanje plaćaju građani, a ne političari, stalno i uzaludno očekujemo da ona iz državne konačno preraste u javnu televiziju. Može li se netko sjetiti kad je HRT razotkrio neku veliku koruptivnu aferu? Ili kad je utjecao na promjenu suludih državnih propisa, smjenu nesposobnog političara ili menadžera na bilo kojoj razini?
Višak zaposlenih na HRT-u nikome ne pada na pamet rješavati jer 'višak' upravo i služi kao sredstvo prijetnje neposlušnima. U njihovu svijetu višak nisu oni koji ništa ne rade, a primaju sjajne plaće, nego oni koji su kreativni, slobodoumni, a radili bi - predano i pošteno. Bitka za šefovske i uredničke pozicije u permanentnom i nimalo slučajnom kaosu na Prisavlju, svodi se na šetnju od Iblerovog do Trga žrtava fašizma, od predsjedničkih do Banskih dvora.
Komercijalne TV kuće pod pritiskom su profitabilnosti i rade mahom s manjkom ljudi, koji se ubijaju od posla. O stanju u lokalnim i regionalnim tiskovinama, u lokalnim radio i TV kućama, teško je i razmišljati. Kad bi vladali zakoni tržišta, možda bi ih tek trećina preživjela, a i to jedva. Velika većina ih opstaje isključivo zato što su prikopčane na aparate za održavanje života, koje kontroliraju lokalni moćnici.
MEDIJSKI MERCEDESI PO CIJENI DACIE?
U privatnom, na tržištu vladajućem, medijskom biznisu danas vlasnici traže super jeftin i super uspješan proizvod, koji će im omogućiti značajan financijski i politički profit. Javnost, koja bi taj proizvod trebala platiti i konzumirati, očekuje jeftin, ali informativan i zabavan proizvod napravljen po najvišim standardima. Dakle, biznis i javnost uživali bi u medijskim mercedesima, ali po cijeni Dacie.
Tako postavljena matematika za posljedicu ima da svi manje-više ne uživaju u medijskim mercedesima, nego su primorani voziti Dacie, ponekad ušminkane kožnim sjedalima, niskoprofilnim gumama ili gadgetima. Ali to je to. Jeftin proizvod na malom tržištu donosi malu zaradu, a kako se u medijima ipak sve vrti, prvenstveno, oko politike, onda je i ona, posljedično, naprosto jeftina.
ŠTO JE U INTERESU JAVNOSTI?
Biti zaposlen u proizvodnji medijskog sadržaja, a pogotovo raditi posao novinara i urednika, danas je u Hrvatskoj krajnje rizična pozicija i gotovo da trebamo imati moći stripovskih junaka ako želimo preživjeti ovu godinu čistog obraza i čistih ruku. I u neizbornim godinama izloženi smo političkim pritiscima, a u izbornoj godini taj je pritisak svakodnevan i nesmiljen. Na nama se lome interesi politike, oglašivača, vlasnika, a mi bismo trebali služiti isključivo interesu javnosti. U posljednjih pet godina 2000 novinara završilo je na cesti, najveći broj njih možda više nikad neće naći stalni posao u struci. Htjeli mi to ili ne, ta brojka kao mač visi nad našim glavama svakoga dana i nije tajna da je rečenica koju među sobom najčešće izgovaramo posljednjih mjeseci: 'Važno je samo ovo preživjeti.' Umjesto da gledamo kako bismo naprosto 'ovo' preživjeli, trebali bismo služiti javnom interesu i propitivati moćne. Kako?
Sav se politički život u ovom vremenu odvija zapravo u medijima; ako se slobodno (političko) novinarstvo sustavno zatire, ako novinari i urednici žive pod svakodnevnom egzistencijalnom prijetnjom, pod političkim zastrašivanjima i(li) pokušajima podmićivanja, hoćemo li uopće moći na kraju sve te izbore 2015. godine nazivati demokratskima?
