Još srijeda, četvrtak (finale 'Doline sunca'!!!), petak i... Godišnjiiiii! Stvarno mi se više ne da. Guše me isparavanja asfalta, živcira me svako slovo na tipkovnici, ježim se na samu pomisao o smrdljivom tramvaju (zašto se auto mora pokvariti u najgore vrijeme?!)... Hoću more, čašu bilo čega s ledom i papirnatim kišobranom, sudoku specijal iz dnevnih novina i, najvažnije od svega, hoću se ljuljati...

...u lijenom ritmu zaraznih ljetnih hitova. Njima su trebali biti posvećeni ovi reci, a, iz respekta prema kraljici Sofiji i caru Iniesti, ovog će nas puta grešno zadovoljavati ljepljivi ljetni hitovi na najljetnijem od svih svjetskih jezika, dočim ću ja priču na hrvatskom pokušati svesti na minimum. Jer, stvarno mi se više ne da.

Već je šest godina prošlo od najpametnije odluke koju sam ikad donio. Na Dan mladosti dvije i četvrte ušetao sam u last minute agenciju i upitao kamo me mogu odvesti – sutra. I tako sam sutradan završio na vrelom pijesku Punta Cane u Dominikanskoj Republici. Sedamnaest dana i šesnaest noći ispijao sam najfinije koktelčiće iz kokosovih ljuski i ljuljao se uz hipnotizirajući merengue, a Raulin Rodriguez je tih sedamnaest dana i šesnaest noći bio moj hispanjolski Oliver. Kad bi njegov 'Ay Hombre' zatreštao zvučnicima, konobarice bi, kao po direktivi, odložile svoje pladnjeve i zaljuljale svojim raskošnim karipskim bokovima koji nikad ne lažu...

...baš kao ni njezini...

Viva España, viva Iniesta – ljuljajte se, narodi!