Iako je Metodistička crkva svećenici isplaćivala naknadu za rad i omogućila joj smještaj, u suštini je njezin odnos s njima bio 'duhovnog karaktera' te se shodno tome nalazi izvan djelokruga Zakona o radu. Preston je pokušala tužiti Crkvu sudu za radne sporove, ali njezin zahtjev odbačen jer nije imala uobičajen ugovor o radu i shodno tome nije bila zaposlenica. Potom je uspjela pobiti odluku na prizivnom sudu 2011., koji je odlučio da je aranžman koji je imala s crkvom, koji je uključivao novčane naknade u obliku stipendija i upotrebu svećeničke kuće, imao pravno obvezujući karakter sličan ugovoru.

Slučaj je dospio i do Vrhovnog suda. Tamo je Metodistička crkva obrazlagala da je njezin pogled na službu kao običan posao pogrešan jer ne uključuje pravila koja metodistički svećenici prihvaćaju stupajući u službu. Nakon stupanja u službu oni prihvaćaju 'svečani ugovor' što radnike veže drukčijim vezana od normalnog odnosa radnik - poslodavac. Kada se zarede, metodistički svećenici postaju dijelom 'pune veze', što znači da će biti poslani u različite dijelove zemlje – na način sličniji misionarstvu nego tradicionalnom kleru i ne mogu dati jednostranu ostavku.

Presuđujući, lord Sumption rekao je da je slučaj odjek nesporazuma koji datiraju unazad više od stoljeća oko statusa klera kao 'sluga Božjih' pred zakonom, jer oni nisu zaposlenici u klasičnom smislu i kao takvi ne ostvaruju prava zajamčena zakonom kako ostali radnici. Također je zaključeno da se smještaj i naknada ne mogu smatrati dovoljnima da bi se zaključilo da je riječ o poslovnom aranžmanu jer bez toga ne bi ni mogli obavljati svećeničku službu. Sa stajališta Crkve, ponuda i potražnja svećenika na tržištu rada bila bi za osudu i u potpunosti nespojiva s duhovnim karakterom službe. U izdvojenom mišljenju Hale se nije složila s ostalih četvero sudaca smatrajući da sve oko ovoga aranžmana izgleda ugovorno, piše Telegraph.co.uk.