Nekoliko dana prije odluke Ustavnog suda u vezi s ustavnom tužbom kojom se tražila ocjena ustavnosti promjena u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, a koje su donesene u proljeće prošle godine, Furio Radin, saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine, i Milorad Pupovac, zastupnik srpske nacionalne manjine i potpredsjednik SDSS-a, alarmirali su javnost tvrdeći da, ukoliko Ustavni sud prihvati ustavnu tužbu i spomenute izmjene u Ustavnom zakonu proglasi protuustavnim, to će značiti smanjivanje prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj. U vezi s tim, Furio Radin je navodno poslao pismo talijanskom predsjedniku Giorgiou Napolitanu u kojemu ga obavještava o tom problemu, a Milorad Pupovac je najavio žalbu europskim institucijama zaduženim za zaštitu ljudskih prava.

Kao što je poznato, riječ je o vrlo problematičnom dogovoru između Kluba zastupnika nacionalnih manjina u hrvatskom Saboru i posebno SDSS-a s jedne strane i HDZ-a s druge strane, kojim se pripadnicima svih nacionalnih manjina osim srpskoj dopušta dvostruko pravo glasovanja, tj. oni imaju pravo glasovanja kao građani i kao pripadnici određene nacionalne manjine. Kriterij po kojemu pripadnicima srpske nacionalne manjine nije dopušteno dvostruko pravo glasovanja bio je njihova brojnost. Naime, jedino ta nacionalna manjina ima udio u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske viši od 1,5 posto (prema popisu stanovništva iz 2001. godine, njezin udio u ukupnom stanovništvu iznosio je oko četiri posto).

Pored ovog rješenja, politički dogovor između HDZ-a i SDSS-a uključivao je i to da, kod izbora triju garantiranih zastupnika srpske nacionalne manjine, ona politička stranka ili nezavisna lista koja dobije relativnu većinu na izborima dobiva sva tri zastupnička mandata u Saboru. Dogovor je dopuštao mogućnost da Srbi imaju još kojeg zastupnika ukoliko neka od srpskih političkih stranaka prijeđe izborni prag u nekoj od 10 izbornih jedinica u kojima glasuju svi (ostali) građani.

Iz sadržaja ovog dogovora vidljiva je njegova politička pragmatičnost s obje strane. HDZ-u je odgovaralo da pripadnici srpske nacionalne manjine ne dobiju dvostruko pravo glasovanja, i to zbog toga što bi svoj glas kao građani u većem broju dali strankama lijevog centra i ljevice (SDP, HNS, IDS, Hrvatski laburisti) i time mogli odlučiti izbornog pobjednika na parlamentarnim izborima. Naime, iako ne postoje precizni podaci o broju birača među pripadnicima srpske nacionalne zajednice, može se pretpostaviti da se on kreće između 150 i 170.000 birača, pod pretpostavkom da se ukupni broj Srba u Hrvatskoj nije značajnije smanjio u odnosu na popis stanovništva od prije deset godina. Pri određivanju ovog broja birača, imao sam u vidu činjenicu da među Srbima prevladava stanovništvo srednje i starije dobi.

S druge strane, Miloradu Pupovcu i SDSS-u odgovaralo je da relativni pobjednik na izborima u izbornoj jedinici u kojoj biraju pripadnici srpske nacionalne manjine dobije sva tri zastupnička mandata jer u ovome trenutku njegova stranka ima najveći politički utjecaj među Srbima.

Prije usvajanja ovog dogovora i njegovog pretakanja u zakonske propise, opozicijske stranke u Saboru, ali i stručna javnost  upozoravale su da taj dogovor dovodi u pitanje ravnopravnost svih nacionalnih manjina te da pri izboru triju srpskih zastupnika primjenjuje tzv. većinski princip, a ne srazmjerni, što bi bilo logičnije i prihvatljivije.

Osim ovih razloga, čudno je da zastupnici nacionalnih manjina, a posebno Milorad Pupovac, nisu shvatili s kim pregovaraju te da mogu biti izigrani. Naime, pitanje dopuštanja dvostrukog prava glasovanja bilo je sadržano u sporazumu između HDZ-a i zastupnika nacionalnih manjina prilikom formiranja Vlade Jadranke Kosor u srpnju 2009.godine. Da bi osigurao političku podršku zastupnika nacionalnih manjina Vladi, HDZ je morao učiniti neke ustupke. Pristao je na ustupke za koje je unaprijed mogao znati da mogu biti osporeni. Nedavnom presudom Ustavnog suda to se i dogodilo.

Nakon svega mogli bismo imati razumijevanja za ljutnju Milorada Pupovca i Furia Radina, jer su eto bili naivni u pregovorima s HDZ-om. Međutim, njihovo insistiranje na primjeni većinskog umjesto srazmjernog principa pri izboru triju zastupnika srpske nacionalne manjine, prokazalo ih je kao političke kalkulante koji ne zaslužuju da ih se žali.

Njihov povik da je Ustavni sud i u ovome slučaju politički instrumentaliziran nasreću nije utemeljena jer je njegova odluka ovaj put bazirana na jakim argumentima. Ako je i ovaj put postojao politički utjecaj, on je bio manje poguban nego u nekim ranijim slučajevima.

Čitav ovaj slučaj doveo je u pitanje politički i moralni dignitet zastupnika nacionalnih manjina, a posebno Milorada Pupovca i Furija Radina kao njihovih najeksponiranijih predstavnika. Možda je došlo vrijeme za neke nove ljude koji će predstavljati nacionalne manjine u Saboru.

A možda je došlo vrijeme da se otvori politička rasprava o druKčijem načinu zaštite prava nacionalnih manjina unutar hrvatskog političkog sustava. To zbog toga što već u dva izborna ciklusa zastupnici nacionalnih manjina zapravo presuđuju tko će vladati u Hrvatskoj. Uostalom, da nije tako, ne bi ni bilo spomenutog problematičnog dogovora između HDZ-a i zastupnika nacionalnih manjina.