Na voditeljevo pitanje što misli o aktualnim problemima s postavljanjem dvojezičnih ploča u Vukovaru, odgovorila je da je pitanje ćirilice 'vrh ledenog brijega, odnosno, posljedica 20 godina pogrešne politike koja se vodi'.

'Sve se svodi na pitanje: ćirilica da ili ne? Mislim da najveći problem oko te situacije leži u tom pogrešnom pitanju', kaže Simić Bodrožić, pojasnivši da odgovor na to pitanje vodi svrstavanju u jedan od dvaju blokova.

'Meni se čini da je Vukovar neprirodno miran grad zadnjih 20 godina u odnosu na ono što mu se dogodilo', kaže spisateljica, dodajući da 'nitko ne postavlja pitanje kako je to moguće s obzirom na to da je preko tri i pol tisuće ljudi poginulo'.

Napominje 'nismo imali do sada nikakvih tragičnih incidenata, odnosno, s obzirom na sve to, bilo je jako malo incidenata na nacionalnoj razini' te poručuje da time ne priziva incidente, ali da smatra da bi se institucije i političari trebali baviti ljudima koji žive u Vukovaru jer se stvari s vremenom neće same od sebe smiriti.

Treba o svemu iskreno i otvoreno razgovarati, pomoći ljudima da se integriraju. 'Vukovar je grad koji zaslužuje jedan centar za traume ili centar za mir. Da je Vlada bila toliko pametna pa da je napravila jednu zgradu u Vukovaru koja bi bila impozantna, važna, s timom i programima, možda mjesto gdje bi mame došle na fitness i dale djecu na čuvanje, da je dala tom gradu nešto što neće biti nacionalno obojeno niti manjinsko ili većinsko i da je na tu zgradu stavila dvojezičnu ploču - mislim da je ne bi nitko dirao', smatra naša nagrađivana književnica koja se i sama kao dijete našla u vihoru rata nakon pada rodnog Vukovara.

Dodaje da jedna zgrada nije rješenje, ali od nekuda se mora početi, a spomenula je i osječki Dijalog centar koji je ponudio program koji bi integrirao ljude, no gradski političari nisu prihvatili.

'Zakonom o aboliciji dopustilo se zločincima, ako mogu tako reći, da se provuku uz one Srbe koji nisu ni za što krivi, koji su bili cijelo vrijeme u Vukovaru i pomagali svojim susjedima. Zakonom o aboliciji nije se dopustilo da se čuju glasovi onih Srba koji su bili protiv agresije, koji danas žive u Vukovaru i moraju sagnuti glavu jer ih je užasno sram biti Srbin', kazala je, napomenuvši i da je danas, kad se događa cijela ova situacija oko ćirilice, teško biti Srbin u Vukovaru te da su Zakonom o aboliciji svi strpani u isti koš

Kako smatra, poruke Stožera za obranu Vukovara trebaju biti konkretne, poput 'U Hrvatskoj nedostaje još 1679 ljudi', '300 ljudi nedostaje iz Vukovara', a ne 'Nećemo ćirilicu', a kako je kazala, velika je odgovornost i na Vladi.

'Kad je bila prva ploča razbijena, premijer je trebao tog dana doći u grad i sa svakim ponaosob razgovarati', kazala je Simić Bodrožić, zaključivši: 'Da je ova vlada da je bila politički pametna, priču s dvojezičnim pločama mogla je okrenuti sebi u korist.'

Najveći problem s ćirilicom vidi u inzistiranju na tome da mi jedni druge ne razumijemo, da ne možemo jedni druge pročitati, a ta podjela za i protiv ćirilice, kaže, krije puno dublje probleme i to zaoštravanje ni jednima ni drugima neće donijeti ništa dobroga.

Ivana Simić Bodrožić, trenutno radi na knjizi kolumni Zašto sam spremna se potući te zbirci priča, a zadnje dvije godine surađuje i s režiserkom Jasmilom Žbanić na scenariju za film prema nagrađivanoj knjizi Hotel Zagorje. Kako veli, sve poruke koje pokušava poslati kroz osobni diskurz su afirmativne, a smatra i da umjetnost ne bi mogla funkcionirati da nije univerzalna, no dok filmaši i neki drugi umjetnici dobivaju potporu, književnici su na dnu tog 'hranidbenog lanaca', pa se stoga zalaže za promjenu mentaliteta to jest 'da i pisanje bude honorirano, da pisci ne umiru od gladi'.