Biljana Gaća studentica je četvrte godine politologije u Zagrebu. Od svoje je 15. godine na razne načine aktivna je u radu svoje zajednice, a sve u svrhu poboljšanja situacije u Vukovaru. Iako studira u Zagrebu, trenutačno je zamjenica predsjednika Savjeta mladih Vukovarsko-srijemske županije te članica organizacija i udruga civilnog društva na području Vukovara.

Volontira već dugo godina na raznim festivalima i za razne organizacije, humanitarne akcije, jer volontiranje smatra 'vrijednošću i iskustvom koji su nezamjenjiva propusnica u društvo obrazovanih, aktivnih i sposobnih ljudi spremnih za rad'. Želi se jednog dana vratiti u Vukovar u koji neće donijeti samo diplomu, nego će svom gradu prenijeti i stečeno znanje, nešto iskustva i puno dobre volje.

Nikola Baketa polaznik je doktorskog studija komparativne politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te stipendist i istraživač na projektu NORGLOBAL-a 'European Integration in Higher Education and Research in the Western Balkans'. S nepunih pet godina, zajedno s obitelji, završio je u progonstvu i sve do 1999. godine boravio u Kumrovcu, u bivšoj političkoj školi, provodeći djetinjstvo slično onome koje je u svom romanu 'Hotel Zagorje' slikovito opisala Ivana Simić Bodrožić.

Nedugo nakon povratka u Vukovar upisuje gimnaziju te se uključuje u rad nevladinih organizacija i sudjeluje u nizu aktivnosti i projekata vezanih za mlade i lokalnu zajednicu (o svom gradu prije 10-ak godina govorio je na tradicionalnoj Govorničkoj školi, pa je za govor 'Vukovarska svakodnevica' dobio nagradu publike za uvjerljivost). Po završetku srednje škole upisao je politologiju u Zagrebu, a prošle godine diplomirao je i na Central European Universityju u Budimpešti. Trenutačno je aktivan na projektu Zaklade Fridrich Ebert 'Planska igra – Lokalna samouprava'.

Dvoje mladih ljudi, budućih intelektualaca, za tportal pišu o tome što je i kako treba izgledati Vukovar, u koji svaki rado dolaze, koje su to male radosti koje ih tamo čekaju, kakva slika bi voljeli da ih dočeka kad dođu i što sve još treba promijeniti da to postane onaj Vukovar o kojem su maštali. Jedno od njih svoju budućnost vidi u Vukovaru, drugi će mu se rado vraćati i pružiti svaku vrstu pomoći. Ovo su njihove priče...

Svaki put kad iz Zagreba krenem prema Vukovaru, svaki put kad mu se vraćam, razmišljam o tome zašto ću se svom gradu jednog dana u potpunosti vratiti. Razmišljam i o svojim vizijama što bi Vukovar mogao postati, koliko želi živjeti u sadašnjosti, a sa svime onim što je bilo i što bi moglo biti.

O Vukovaru prije tih nesretnih 90-ih znam iz priča svojih roditelja, baka, djedova i, naravno, medija. Puno živopisnije, pozitivnije i meni draže slike su koje sam dobivala od svojih najbližih. Kada pišu o Vukovaru, mediji uvijek imaju neku čudnu dozu slobode i interpretacije, kao i u svemu, no vjerojatno je Vukovar jedini grad u Hrvatskoj o kojem svatko ima svoju priču – bio on vezan za njega životom ili samo zbog toga što živi u Hrvatskoj, jer simbolično Vukovar dotiče sve nas.

Živopisne priče i slike o Vukovaru rasle su sa mnom u premalim sobama, s puno ljudi, tužnih i razočaranih, a opet spremnih da o Vukovaru pričaju zdušno i s osmijehom na licu, ali tada i sa suzom u oku. Premala sam bila da bih shvaćala što se događa. Sjećam se samo puno selidbi, skučenih soba, starih trošnih kuća, raznih gradova. Kad sam porasla, rekli su mi da je to – progonstvo. Sjećam se osječkih podruma, vlažnih soba bez puno igračaka, ali punih radosti kad u njih dospiju čokolade ili bomboni. Sjećam se i radosti skupljanja kestenja, igranja lovice, graničara i skrivača, trčanja po livadama, smijeha i bezbrižnosti. Sve u životu ima dvije strane, tako i moje sjećanje na progonstvo, pa se više sjećam radovanja kestenju, nego malih i vlažnih soba.

Kad sam se vratila u rodni grad, imala sam 10 godina i dočekali su me četvrti razred osnovne škole i – osjećaj zbunjenosti. Postojala su u školi neka druga djeca s kojima se ne možemo družiti jer oni idu u druge razrede i odvojene smjene, pozdravljaju sa 'ćao!', a mi s 'bok!', oni kažu 'belo' i čitaju neko drugo pismo. S tom istom djecom ispred zgrade u kojoj smo stanovali igrali smo se skrivač', 'ovice i skupljali kestenje, ne shvaćajući zašto je problem ako oni pozdravljaju različito ili govore 'belo', a ja 'bijelo'. Razumjeli smo se i to jako dobro, igrali se od jutro do mraka. U školi opet neko drugo društvo. I tako iz godine u godinu – šutiš zbunjen, jer ipak si samo dijete za koje o svemu odlučuju roditelji i, naravno, sustav i vlast.

U srednjoj školi ponovno sve isto, samo sad su razlike postale razumljivije. Jasno je da je grad multinacionalan i da postoje dva programa u školama. Sukobi nacionalnog tipa stalno su tu negdje, napetost se osjećala. Bilo mi je mučno od toga jer nikako to nisam mogla shvatiti. S vremenom, nažalost, i to postane normalno. No sjećam se, bila sam predsjednica Vijeća učenika škole, kad smo organizirali prosvjed protiv povećanja ionako skupih mjesečnih karata za prijevoz srednjoškolaca. Prosvjedovali smo svi i nije se pitalo, niti je bilo važno, jesi li 'ovaj' ili 'onaj'. Samo je bilo važno pokazati da i mi mladi, kad se dogovorimo, možemo uspjeti. Cijene karata nisu se povećale. Bila sam ponosna na sve – bez razlike.

Shvatila sam tada da se aktiviranjem u radu lokalne zajednice može puno, a kukanjem nad svojom sudbinom ne može ništa. Uvidjela sam i da u Vukovaru postoje mladi ljudi koji razmišljaju isto kao i ja, koji žele promjene i ne žele više živjeti u gradu koji svi žale, već u gradu u kojem rado žive i rado mu se vraćaju. Vukovar je vapio i vapi za tim – za energijom, željom i voljom - baš onako kako je rekao najpoznatiji vukovarski novinar: 'Grad – to ste vi.'

I doista, Vukovar je sretan što ima ovakve ljude, jer koliko god katkad bili tužni, pasivni i razočarani, nisu ni svjesni koliko su zapravo snažni, izdržljivi i uporni. Oni zapravo Vukovar dižu kao Feniks iz pepela, bore se iz dana u dan, zajedno s njim, za svoj i njegov život.

Kad sam, odlazeći na fakultet u Zagreb, upisala politologiju, sebi sam objašnjavala da je politika jako dobar instrument kojim se dolazi do stvaranja dobrobiti za zajednicu. Isto tako, a to za mene nije floskula, kako se politikom može naštetiti, ali se još više može i pomoći i poboljšati život u zajednici.

Upravo o tome razmišljam kad krenem ususret Vukovaru. Iznova se radujem ulicama, putevima, parkovima, Dunavu i, što je najvažnije, ljudima – svojim bližnjima, prijateljima, kafićima koji svaki nosi svoju priču. U Vukovaru ništa nije obično, o svemu se može pričati sa sto strana, svatko o Vukovaru ima svoju priču. Bez Vukovara ne mogu, osjećam i znam da mu mogu puno toga dati i želim mu dati, jer za mene nije samo grad i puka zajednica, nego dio mene, jer s ponosom mogu reći bilo gdje da sam iz Vukovara.

Odgovor na pitanje 'Zašto se rado vraćam u Vukovar' može se dati na niz klišeiziranih načina i s lajtmotivom odgovornosti, dužnosti, nacionalnog ponosa ili vjere u bolju budućnost. Čitao sam ih puno, a i sam sam pisao nekoliko tekstova sličnog sadržaja. Danas, sedam godina nakon što sam otišao na školovanje u Zagreb, smatram da bi takvi razlozi ponudili neiskrene odgovore. Mogu samo iskreno reći – rado se vraćam kući iz istog razloga iz kojeg se moji prijatelji vraćaju u Split, Rijeku ili Senj. Tu je moja obitelj, tu su moji prijatelji. Oni su ti zbog kojih sam danas tu gdje jesam.

Naime, 13 je godina prošlo otkako sam se s obitelji iz Kumrovca vratio u Vukovar. Tih godina je grad izgledao kao stovarište građevinskog materijala na kojem su nicale nove kuće, ljudi obijali stanove u ruševnim zgradama kako bi pronašli krov nad glavom, a mi igrali nogomet u dnevnim sobama srušenih kuća. Divnu inspiraciju koju je pružao okoliš nadopunjavao je društveni faktor – vršnjaci, učitelji, ljudi na ulici, mediji – svi oni su imali svoje ZATO zbog kojeg bih trebao nekog mrziti, izbjegavati ili prekrižiti zauvijek. Zar je u takvoj situaciji puno toga više bilo potrebno 13-godišnjaku da postane nacionalno opterećen i počne brojati krvna zrnca, a ona prekomjerna poželi proliti po onim ruševinama?! Na trenutak sam i sâm postao takav. Međutim, zahvaljujući roditeljima, a zatim i ljudima i prijateljima koje sam upoznao kroz rad u nevladinim organizacijama, ubrzo sam se izvukao iz toga.

Zbog njih sam postao čovjek kakav danas jesam i zbog toga me svaki povratak u Vukovar razveseli. Ipak su tu ljudi zbog kojih se danas smijem, volim i napredujem svakog dana. Ljudi s kojima sam prolazio svoje prve izlaske, pijanstva, ljubavi, prekide, zezanja, uspjehe i katastrofe. U ovome sam gradu rastao kao osoba i vjerojatno niti jedna druga okolina ne bi napravila bolji posao. Veselim se šetnji gradom jer znam da ću vidjeti poznata lica i susresti ljude s kojima ću popričati. Naravno, često su te priče obilježene razočarenjem i defetizmom, ali uvijek nastojim pružiti potporu kao što su i oni meni kada je bila potrebna. Kroz različite aktivnosti nastojao sam dati dio sebe ovome gradu i zato me veseli kad i danas vidim ljude koji se trude da život bude normalniji i zabavniji. Smatram da je to Vukovar u koji se želim vraćati – normalan i jednostavan, a to je moguće jedino ako su takvi i ljudi koji tamo žive.

S druge strane, postoji i viđenje Vukovara zbog kojeg mnogi zalaze u naše ulice. Ne želim diskutirati je li to ispravno ili poželjno, ali to je definitivno nešto čemu se ja ne želim vraćati. To je Vukovar kao simbol. Vukovar kao simbol, nebitno s koje nacionalne strane gledano, jest uteg koji ima potencijal da me povuče prema načinu razmišljanja koje sam ostavio iza sebe. Da se razumijemo, u potpunosti razumijem i cijenim žrtve Vukovara. Međutim, političko manipuliranje istima i stavljanje Vukovara kao simbola ispred dobrobiti njegovih građana je teret koji bi mogao slomiti mnoga leđa. Teret koji bi mogao promijeniti ljude kojima se veselim kada se vraćam kući.

Smatram da je iz svega potpuno jasno tko je meni na prvome mjestu i zašto se nasmijem kad sjednem u vlak za Vukovar. To su ljudi koji su kroz sve ove godine stajali uz mene i nisu me pustili kad je bilo teško. Nisam niti u jednoj rečenici razdvojio te ljude na Srbe i Hrvate. Često sam se veselio i plakao i s jednima i drugima te mi je zato bitno samo da su moji prijatelji. Zato se nadam da će u Vukovaru biti sve više LJUDI zbog kojih ću se rado vraćati.