U prošlosti su veleposlanici bili ili su morali biti najbolji poznavatelji zemlje u kojoj su služili, do te mjere da su zapravo oni dizajnirali vanjsku politiku vlastite zemlje prema državi u kojoj su se nalazili.

Tako se u priručnicima za vanjsku politiku nalazi glasoviti Long Telegram iz 1946, u kojem je otpravnik poslova SAD-a u Moskvi George Kennan u 8.000 riječi točno opisao politiku Washingtona prema Moskvi, koja je ostala važeća sve do pada Berlinskoga zida.

Ali u vremenu masovnih medija u kojima informacija teče u realnom vremenu pomoću interneta uloga veleposlanstava i veleposlanika i diplomata u njima je sve nezanimljivija. Danas veleposlanici ne provode niti kreiraju politiku, već samo izvršavaju naredbe koje stižu iz ministarstva vanjskih poslova i, eventualno, iz ureda predsjednika zemlje.

Za to se naslanjaju na mrežu lokalnih kontakata s kojima uspoređuju informacije koje se pojavljuju u medijima kako bi shvatili što se zaista događa u zemlji gdje nastupaju i kako to prenijeti u centralu.

Nekvalitetno informiranjecentrala

Svi smo mi novinari koji se bavimo vanjskom politikom manje ili više bili u situaciji kao što je ona u kojoj se ovaj novinar našao prošli tjedan na jednom koktelu, kada strani diplomat naprimjer pita tko će sve iz Vlade Jadranke Kosor otići, kada i zašto. Diplomat tako skuplja podatke, propitkuje i zaključuje.

Međutim, primjećuje se jednako nezadovoljstvo u tim centralama: ministri i ministrice vanjskih poslova nisu baš zadovoljni kvalitetom informacija koje stižu iz veleposlanstava. Kažu, primaju duge poruke koje imaju malo toga originalnoga i relevantnoga. Ako te poruke iz veleposlanstava centralama nešto dodaju lokalnim izvještajima na koje se oslanjaju, to je povezano s nečim što se izvana teže percipira ili razumije. To je pravi obavještajni posao diplomata (koji se u tom zvanju podrazumijeva, ali nikada ne otkriva): ući u strukture vlasti neke zemlje, u njene bitke za premoć i u njene intrige, znati tko je gazda i tko negdje odlučuje, znati izmjeriti puls elitama, naslutiti koji su prioriteti nekoga društva i što ili tko ima mogućnost uspjeha.

Nepostojeća pravila igre

Sve to zahtijeva veliku sposobnost ophođenja i razgovaranja i, ponajviše, sumiranja i analiziranja kako bi se iz mnoštva malih detalja sastavila prava ili velika slika događaja, društva, vlasti ili države.

U tome, diplomati su kao i novinari, a telegrami odnosno izvještaji koji se pišu za ministarstva vanjskih poslova su kao povjerljiva informacija kojom novinar raspolaže, ali s jednom velikom razlikom: dosad su pravila igre bila zapravo nepostojeća.

Sve će se promijeniti. Naime, sada, kada znaju, u prvome redu, da će njihovi komentari i mišljenja biti doslovno objavljeni na nekom portalu i, drugo, da veleposlanstava i diplomatske misije više ne garantiraju za tajnost ili čak osobnu sigurnost diplomata, oni će se naći u zrakopraznom prostoru svaki put kada budu željeli ili budu primorani napustiti ceremonijalnu ulogu i kada se budu trebali pozabaviti pravim poslom i obavezama.

Diplomati će odsada, i to treba naglasiti, biti pod sumnjom da se bave ilegalnim poslom. Ipak, tu treba pojasniti: prema Bečkoj konvenciji koja ravna diplomacijom veleposlanstva imaju pravo dobiti bilo kakvu informaciju od države u kojoj rade, ali pod uvjetom da koriste legalna sredstva.

Posljednji čavao u lijes klasične diplomacije

Premda postoji sumnja, dosada ništa ne upućuje na zaključak da je američka diplomacija u tekućem skandalu u koji je involvirana državna tajnica Hillary Clinton počinila kazneno djelo. No taj se dojam može promijeniti. Već sada znamo i vidimo da objavljeni dokumenti pokazuju tendenciju SAD-a da klasificira dokumentaciju koja bi trebala biti transparentna, kao i to da se neke informacije koje je gospođa Clinton tražila od svojih veleposlanika teško mogu dobiti pomoću prihvatljivih procedura (DNK paragvajskih predsjedničkih kandidata, naprimjer).

Zaključno, diplomatski odnosi trebali bi se zadržati u okvirima koji odgovaraju zahtjevima transparentnosti. Ipak, nakon megaprovale WikiLeaksa i nezapamćenog udara na State Department i na diplomaciju uopće, veleposlanstva će morati promijeniti način rada ako žele preživjeti. Sasvim sigurno, WikiLeaks zabija posljedni čavao u lijes klasične diplomacije.