Je li kandidatima za zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru odsada važnije da ih preferiraju birači ili stranački šefovi? Nakon višemjesečnih, pa i višegodišnjih rasprava i inicijativa o promjeni oblika glasovanja u izborima za zastupnike u Hrvatski sabor, napokon su usvojene zakonske izmjene i dopune kojima je uvedena mogućnost preferencijskog glasovanja na parlamentarnim izborima. I to doslovce ista mogućnost kakva postoji za europske izbore. Strepe li sada pojedini stranački čelnici od mogućega neželjenog ishoda izbora jer za njihov ulazak u Hrvatski sabor sada više nije dovoljno biti na prvom mjestu ili pri vrhu kandidacijske liste jer će im o saborskom mandatu ubuduće odlučivati birači? Može li se dogoditi da i predsjednici najjačih stranaka poput HDZ-a i SDP-a ne osvoje mandat, a da se o glasovno slabijim strankama niti ne govori? Mogu li aktualni premijer Zoran Milanović i pretendent na njegovo mjesto Tomislav Karamarko dobiti premalo preferencijskih glasova na sljedećim izborima za Hrvatski sabor i tako de facto osobno izgubiti izbore? S druge strane, može li na tim izborima netko drugi, sada nepoznat iskočiti upravo zahvaljujući velikom broju preferencijskih glasova i na taj način poremetiti stranačku sliku Hrvatske?

Iako o zastupnicima u hrvatskom parlamentu odlučuju birači na demokratskim višestranačkim izborima, hrvatski su izborni modeli uglavnom krojeni tako da su o imenima i prezimenima budućih zastupnika odlučivali predlagatelji kandidacijskih lista s čim su se u konačnici birači samo mogli složiti ili ne. Odluka predlagatelja kandidacijskih lista koje su najčešće sastavljali predsjednici političkih stranaka ili njihova najuža vodstva najviše je došla do izražaja u razmjernom izbornom modelu koji Hrvatska na parlamentarnim izborima primjenjuje od izbora 2000., a na lokalnim izborima od izbora 2001. Nakon više zakonskih promjena tijekom 1990.-ih u kojima je Hrvatska na parlamentarnim izborima koristila i većinski i kombinirani model, razmjerni je model zaživio u 2000.-ima, a veoma se brzo pojavio ključni prijedlog u svrhu njegova unaprjeđenja. To je uvođenje preferencijskog glasovanja tj. zakonska mogućnost prema kojoj birači mogu izražavati vlastite preferencije u odnosu prema kandidatima predloženima na listi. Ovaj je oblik glasovanja zakonski normiran u izboru članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske te su ga hrvatski birači mogli koristiti na europskim izborima održanima 2013. i 2014.

Ukratko, birači će na parlamentarnim izborima, baš kao i na europskima, na listi jedne stranke, koalicije ili skupine birača, moći dati jedan preferencijski glas nekomu od predloženih kandidata. Pritom će se, prema usvojenu zakonskom rješenju, preferencijski glasovi za pojedine kandidate uvažavati isključivo ako broj preferencijskih glasova za pojedinog kandidata iznosi najmanje 10% glasova koje je osvojila lista na kojoj se kandidat nalazi. Je li ovakvo rješenje funkcioniralo na europskim izborima? Ne. Dovoljno je reći da na europskim izborima ni 2013. ni godinu dana kasnije nitko od hrvatskih članova Europskog parlamenta u završnici nije izborio mandat zahvaljujući činjenici da je zbog većeg broja osvojenih preferencijskih glasova „preskočio“ nekoga ispred sebe na listi i tako ušao u Parlament. Što zbog previsokog praga od 10% potrebnih preferencijskih glasova (primjerice, Ivica Tolić iz HDZ-a i Milorad Pupovac iz SDSS-a), što zbog činjenice da su prvoplasirani na listama s osvojenim mandatima odustali od parlamentarnog mjesta (Neven Mimica, Mirela Holy). Tom su kombinacijom razloga zapravo propali svi preferencijski glasovi na europskim izborima i u završnoj je raspodjeli mandata jedino odlučivao poredak na listi. Hoće li na parlamentarnim izborima biti drukčije nego li na europskima?

S obzirom da se na parlamentarnim izborima u prvih deset izbornih jedinica bira više zastupnika, četrnaest po jedinici, te da nisu prihvaćeni prijedlozi o manjem postotku preferencijskih glasova potrebnom za njihovo uvažavanje, ponovno će u najboljoj poziciji biti kandidati pri vrhu predloženih lista. A o tome i dalje odlučuju stranačka vodstva, konkretno predsjednici. Pritom je malo vjerojatno da će prvoplasirani na listama, a to će sigurno biti stranački čelnici, dobiti toliko mali postotak preferencijskih glasova da će iza njih biti dovoljno kandidata s više od 10% preferencijskih glasova u odnosu na listu koji će ih preskočiti i tako „izgurati“ iz Sabora. Potpuno bi drukčija slika bila da uopće nema zakonskog praga potrebnog za uvažavanje preferencijskih glasova ili da je on simboličan jer bi u tom slučaju svaki glas birača mogao biti odlučujuć, a prvoplasirani bi na listi bili jednako na dispoziciji biračima kao i kandidati pri dnu iste te liste. Ovako će zbog previsokog praga za uvažavanje preferencijskih glasova i dalje presudan biti redoslijed kandidata na listi. I u Sabor će ulaziti kandidati koje preferiraju stranački šefovi, a ne birači. Od pravog preferencijskog glasovanja, dakle, ništa. Jer će kandidati koji će u saborske klupe ulaziti zahvaljujući preferencijskom glasovanju biti malobrojni, ali zato legitimitetom puno snažniji.

K tome, smisao preferencijskog glasovanja kakvog je predložio klub SDP-a dodatno je obesmislio amandman HNS-a kojim zastupnika s koalicijske liste zamjenjuje ne kandidat s najvećim brojem preferencijskih glasova nego kandidat iz iste stranke kao i zastupnik kojega se zamjenjuje, a ako takvog kandidata nema onda zamjenika određuje politička stranka kojoj je u trenutku izbora pripadao zastupnik kojemu mandat miruje ili pak prestaje. O komu, na kraju, odlučuju birači? Očito će odlučitivati o novoj vlasti jer aktualna ni u izbornom zakonodavstvu nije ponudila rješenja koja će unaprijediti izborni proces. Zato će barem biti zanimljivo pratiti tko će među svim predloženim kandidatima osvojiti najveći broj preferencijskih glasova u Hrvatskoj. I koliko će preferencijskih glasova osvojiti pojedini stranački čelnici. Možda će to biti prava odluka birača.