Državnik čija je politička karijera krenula uzlaznom putanjom nakon kraja Drugog svjetskog rata u kojem je sudjelovao kao časnik protuzračne obrane, ali i kao osvjedočeni antinacist zgrožen zvjerstvima pri opsadi Lenjingrada, već prvih dana poslijeratne Njemačke učlanjuje se u socijaldemokratsku stranku (SPD). Prepoznat kao veliki potencijal koji u najkriznijim situacijama djeluje smireno, Schmidt vrlo brzo postaje šef policije u rodnom Hamburgu.

Njegova sposobnosti kriznog menadžera izlazi na vidjelo 1962. kada su Hamburg zahvatile katastrofalne poplave zbog čega je budući kancelar donio odluku kako će poplavljenima pomagati vojska koja je tek počela stasati u posvemašnjem projektu denacifikacije. Uspjehe u javnom servisu građana prate i politički uspjesi te uspinjanje na stranačkoj hijerarhiji.

Njegove reference kao neospornog stručnjaka za sigurnost zamijetio je njegov prethodnik na kancelarskoj poziciji Willy Brandt s kojim je dijelio antinacističke stavove i koji ga 1969. imenuje saveznim ministrom obrane.

Iako nisu dijelili svoje sociološke i ideološke pozicije socijaldemokracije, Schmidt nasljeđuje Brandta 1974. za kojeg je Schmidt kazao kako je u 'njemačkom narodu probudio nevjerojatna visoka očekivanja koja nažalost nije mogao ispuniti nakon naftne krize i recesije koja je uslijedila'. Sebe je Schmidt pak vidio kao predstavnika njemačkog građanstva lišenog vizionarskih ideja koje je slijedio Brandt.

Upravo se u njemačkom narodu pobjeda nad recesijskom krizom, ali i krizom koju su uzrokovali ultraljevičarski militanti iz redova RAF-a (Frakcija Crvene armije) poistovjećuje sa Schmidtom koji se odlučno suprotstavio terorističkim ucjenama. Odlučnost, tvrdoglavost i nepopustljivost Schmidt je pokazao 1997. kada je otet predsjednik njemačke Udruge poslodavaca Hanns-Martina Schleyera te Lufthansinog zrakoplova u somalskom glavnom gradu Mogadišu.

RAF je time pokušao ishoditi oslobađanje svojih članova iz njemačkih zatvora, no dosljedni kancelar nije popustio i kazao kako 'Njemačka teroriste ne pušta na slobodu'. Kao dokazani strateg koji smireno djeluje u najvećim krizama naredio je iznimno riskantnu akciju oslobađanja otetog aviona Lufthanse koju je provela specijalna postrojba sigurnosnih snaga reformiranih nakon debakla tijekom Olimpijade u Münchenu kada su je zbog loše sigurnosne procjene i oklijevanja ubijeni izraelski sportaši koje je otela palestinska teroristička skupina Crni rujan. U kojoj je mjeri bio uvjeren u uspjeh riskantne situacije, govori i tadašnja Schmidtova najava kako će se povući s kancelarske dužnosti ako samo jedan talac bude ranjen.

Kao beskompromisni čovjek od akcije Schmidt se hrvao i s ekonomskim problemima pa su ga čak proglasili svjetskim ekonomistom iako nije mogao znatnije poboljšati njemačko gospodarsko čudo. Kao uvjereni zagovornik NATO-a, Schmidt je djelovao mudro i kao geopolitičar koji je Washington upozorio na sovjetsko strateško pozicioniranje raketa srednjeg dometa. Pritom je vodio politiku naoružavanja i istovremenog pregovaranja koju su osobito kritizirali pacifisti i u Njemačkoj snažni Zeleni. Padom Berlinskog zida i istočnog bloka kao zagovornik teze da je ravnoteža moći pretpostavka za osiguranje mira, pokazalo se kako je bio u pravu.

Politika naoružavanja formirala je snažan otpor unutar njegove matične stranke popraćen masovnim prosvjedima koje su organizirali Zeleni. SPD je podržao s velikim oklijevanjem Schmidtovu politiku koju je promijenio tek nakon što je Schmidt sišao s vlasti 1982. i napustio Bonn posvetivši se izdavaštvu kao suizdavač utjecajnog političkog tjednika Die Zeit. Izbivao je iz politike kao njezin izravni sudionik, no ostao je dosljedni, uvjereni i angažirani socijaldemokrat koji se nije libio kritizirati i otvoreno progovarati o današnjim najisturenijim akterima međunarodne politike.

Štoviše, kao neosporni politički autoritet nedavno upitan za krizni menadžment kancelarke Angele Merkel ponudio je odgovor kako 'mora dugo oklijevati prije nego što mu padne bilo kakav diplomatski odgovor', čime je zapravo sve rekao što misli. I američkog predsjednika Baracka Obamu počastio je epitetima geopolitičkog djeteta kojeg nikako ne smatra velikim predsjednikom. Takvim stavom održao je glas državnika jasnog stave čija popularnost neće tako skoro izblijediti o čemu govore nedavne ankete prema kojima je daleko iza sebe ostavio i nogometaše koji su prošle godine premoćno osvojili Mundijal u Brazilu na tipično njemački način, odlučno i efikasno, baš kako je igrao i Schmidt.