Hoji Fortuna rodio se u Angoli pa preselio u Lisabon i na kraju završio u New Yorku. Ne znamo koliko ga je božica Fortuna vodila pri odluci da se preseli u Zagreb – ako i nije, sada će mu iznimno trebati – ali znamo da ga je dovela žena zagrebačkog pedigrea. Treba im se roditi dijete i Zagreb izgleda kao idealni ekosustav za taj pothvat.

'Život u New Yorku je iznimno ubrzan. Možda to nije pravo okruženje za odgoj. Ovdje smo u krugu obitelji i ritam života nije tako lud i stresan', kaže Hoji koji se tek treba profesionalno snaći u Hrvatskoj. New York je pružao puno prilika, za razliku od Hrvatske čiji televizijski i filmski storytelling se ne može nešto pohvaliti etničkim i rasnim varijacijama: 'Scenariji ovdje još nisu dosegli nivo koji bi omogućio uključivanje etnički različitih karaktera poput mene. Stvari su još uvijek ograničene na konvencije i tradiciju ovog podneblja. Promjena isključivo leži na mladim režiserima i producentima. U sljedećih pet godina mogli bismo vidjeti puno više Afrikanaca, Azijata i drugih etničkih skupina u hrvatskoj produkciji. To je prirodni trend koji se događa u svakom društvu.'

Hoji unazad pet godina navraća u Hrvatsku, no sada je to na duži i neodređeni rok. Integrirao se po mnogim bitnim aspektima. Obožava rakiju, crno vino, Jadransko more, a lansira nam i originalan crnoamerički kompliment – da smo 'soul nacija', a, brat bratu, ne fali nam ni znatiželje: 'Hrvati imaju dušu. I to je nešto s čime se mogu povezati daleko više nego što sam mogao na drugim mjestima gdje sam živio. Bio bih iznenađen kad bih ti rekao koliko su ljudi ovdje znatiželjni, koliko žele čuti moju priču. Otkud dolazim, kakav je život u Africi, kakav u New Yorku... fascinirani su. Većina ih govori engleski, tako da nemam problem iskomunicirati svoja iskustva. Ja to gledam ovako – ako pokažeš interes za druge i njihovu priču, dobit ćeš isto nazad. Da sam zatvorenija osoba, bilo bi mi daleko teže.'

Zagreb se rapidno transformira posljednje tri godine, reći će mi dalje. Postoje mjesta koja bi normalno mogla biti u njujorškom East Villageu, poput Melina u Tkalči, veli Hoji, inače sasvim zadovoljan kulturnom i scenskom ponudom Zagreba. Ima je točno onoliko koliko mu treba, osim što mu fali zericu više dobrog jazza. Sada, kada je najavljeno raspuštanje našeg jazz orkestra koji, usput, drži vrhunskim, falit će mu malo više. Na stranu glazbeni hendikep, Angolac tvrdi da su mladi hrvatski žitelji prilično dobro upućeni u svjetska zbivanja, a upoznao je i nemalo Hrvata u New Yorku. Nečuveno, ali mnogi od njih razmišljaju o povratku u matičnu državu: 'New York je grad u kojem, osim ako si bogat, zarađuješ taman toliko da pokriješ račune. Nitko ne želi tako živjeti do kraja svog života.'

Hoji je zapravo u idealnoj situaciji. Interakcija sa Zagrebom se događa po njegovu izboru i u vlastitom ritmu. Ne libi se reći da se kreće u svojevrsnom balonu: 'Činjenica je da ne živim ovdje 100 posto. Ne fokusiram svu svoju energiju u integraciju u društvo i to mi život čini lakšim. Ne želim biti ograničen na jedno mjesto. Živim u Hrvatskoj, ali odlazim zbog posla i u Češku, i u Portugal, Njemačku, Bosnu. To mi omogućuje da izbjegnem određene poteškoće.' Nesputan domaćim Weltschmerzom, Hoji pati od svježine pogleda na zagrebačke fasade, lifestyle, dress code. Primjerice, bez zadrške će ispaliti da se ekipa u Zagrebu puno bolje odijeva od one u Lisabonu. Ima više boja, više stila, što se savršeno sljubljuje s drugom njegovom percepcijom – Hrvatice su, o da, prelijepe! U ostalome, kazat će da ga zagrebačka arhitektura podsjeća na vrijeme kada su se stvari gradile da traju: 'Fotografiram krovove zgrada, lica ljudi. Ovdje još uvijek postoji kultura odnosa, sjedenja na kavi, pušenja... Ljudi osjećaju potrebu da se druže.'

Glumac, doduše, nije mogao ne zamijetiti da mnogi žele emigrirati. Zabrazdili smo potom u dubokouman razgovor o tome znaju li i mogu li Hrvati sanjati, pucati na velike stvari, preuzimati inicijativu i uspijevati na vlastitom terenu. Paradoksalno je da stranci dolaze u Hrvatsku i u mnogo slučajeva materijaliziraju svoje projekte i planove, dok domaćini bauljaju pomalo bezidejno i s mutnim mentalnim fetišem da se uspijeva isključivo negdje tamo, u inozemstvu. Hoji će primijetiti sljedeće: 'Promjena se ne može izbjeći. Država je bankrotirala. Dolazi vrijeme kada će se ljudi morati boriti za sebe. Kada će morati, barem u grani kojom se bavim, smisliti strategije za dobivanje financija od privatnih investitora. New York ima jaku filmsku scenu i isključivo je sponzorirana privatnim kapitalom. Ljudi rade stvari bez budžeta, režiser poznaje scenarista, scenarist poznaje glumce... i sve u nadi i želji da ih nakon nekoliko ostvarenja koja plasiraju po društvenim mrežama ili You Tubeu otkrije veća produkcijska kuća. Ako umjetnik ne zna misliti za sebe jer je ovisan o državi - a umjetnici bi trebali biti misaona, idejna, normativna avangarda - kako to onda očekivati od ostatka ljudi?'

Glumac, nomad, čovjek koji je, kako veli, odrastao u brutalno oskudnim uvjetima u Angoli, Zagreb još uvijek gleda kao kroz prozor putujućeg vlaka. Istovremeno, jedva se može sjetiti što mu točno nedostaje iz New Yorka, osim prijatelja i više kvalitetnog jazza. Plus je i to što Zagreb ima manje nevidljivih stvari: 'Iako je New York multikulturalno mjesto s 14 milijuna ljudi, osjećaš tu nevidljivu barijeru u komunikaciji. Ovdje je ne primjećujem. Osjećam da se ljudi ovdje povezuju sa mnom s manje straha nego tamo. New York je okrutno mjesto. Moraš biti iznimno čvrst.'

A što u Hrvatskoj moraš biti? Za početak, ne bi bilo loše da si Hoji Fortuna