Dotrajale cijevi i premalo ulaganja u infrastrukturno podzemlje dva su ključna razloga učestalog pucanja vodovodnih cijevi u Zagrebu. Dvije poplave u svega tjedan dana potkraj prošlog mjeseca na Selskoj cesti ponovo su otvorile pitanje stanja vodovoda čiji počeci sežu u doba cara Franje Josipa, a zlobnici će dodati da neke cijevi otad još uvijek stoje. Makar su u zadnja dva puknuća u pitanju cijevi stare pedesetak godina, što je približno i njihov rok trajanja.

Od cara Franje i vodovoda koji je dobio pet godina nakon Beča, i prije nego li je voda iz njega potekla u Münchenu, puno se vode izlilo iz vodovoda u Zagrebu, čija se mreža proteže 3230 kilometara. Kažemo izlilo, jer gubici u vodovodnoj mreži od crpilišta do slavine, prema podacima iz izvješća Zagrebačkog holdinga za 2020., iznose 51,17 posto, što je nešto manje nego godinu ranije, kada je taj gubitak bio 52,7 posto.

Da bi dobio što bolji uvid u rupe na mreži, Grad Zagreb je 2019. raspisao javnu nabavu za satelitsko snimanje stanja vodoopskrbnog sustava. Posao je dobila slovenska tvrtka Kolektor Sisteh i za četiri snimke plaćeno joj je 11,1 milijun kuna s PDV-om. Iako smo od Vodoopskrbe i odvodnje zatražili da nam dostave kartu s lokacijama na kojima su uočene sumnjive situacije i odgovore na nekoliko pitanja, između ostalih o broju lokacija na kojima je snimljeno curenje te u kojim ih kvartovima najviše ima, odgovore, kao ni kartu, za koju bi bilo logično da je javno dostupna, nismo dobili.

Neslužbeno pak doznajemo da su četiri snimke otkrile više od dvije tisuće sumnjivih lokacija. A da je tome tako, pokazuju i podaci iz godišnjih izvještaja ZGH za 2019. i 2020. Tako se u njima navodi da je prva snimka otkrila 407 lokacija mogućeg curenja te da su terenske ekipe do pisanja izvještaja obišle i intervenirale na 115 lokacija i utvrđeno je 186 curenja. Za drugu snimku, nastalu odmah nakon potresa, nema podatka, ali za treću, nastalu u kolovozu 2020., navodi se da je ukazala na 633 sumnjive situacije te je prijavljen 651 kvar.

'ViO je ispitao sve 633 zone mogućeg curenja i na njih 377 pronađeno je barem jedno curenje, a na 233 nije utvrđen nikakav kvar dok su 33 označene kao nepristupačne, odnosno sumnjive te ih je potrebno ispitati. U prosjeku, slijedom treće snimke, detektirana su 2,4 kvara po kilometru cjevovoda te jedno prijavljeno curenje po detektiranoj zoni mogućeg curenja', navodi se u izvješću za 2020. Četvrta snimka otkrila je 618 sumnjivih lokacija, a do pisanja izvješća pregledano je njih 29 posto i utvrđeno 240 kvarova.

Jurica Kovač, savjetnik za kontrolu gubitaka vode i vlasnik tvrtke Aqua Libera, smatra da gubici vode u Zagrebu jesu veliki, ali i dodaje da su oni na razini onoga koliko u prosjeku gube vodovodi u svijetu.

'Gubici vode u vodoopskrbnim sustavima u svijetu kreću se između 45 i 50 posto. U nekim zapadnoeuropskim zemljama gubici su manji, ali su kod njih veća ulaganja u mrežu. Među najuspješnije zemlje svakako ulaze Nizozemska i Danska, čiji su gubici ispod deset posto, ali riječ je o iznimno bogatim zemljama u kojima je i cijena vode ekonomska, a ne socijalna kategorija kao kod nas. Primjerice, kubik vode u Danskoj košta deset eura. Kod nas je voda socijalna kategorija jer smo siromašna zemlja. Htjeli bismo da vodovodi posluju na ekonomskoj osnovi, a imaju socijalnu cijenu vode. To baš ne ide', istaknuo je Kovač.

Podaci govore da gubitak vode stoji građane Zagreba oko 250 milijuna kuna godišnje, a da bi se oni smanjili, potrebne su velike investicije u cjevovode u prosjeku stare između 40 i 50 godina. Podaci ViO-a pak govore da u gotovo podjednakom omjeru, nešto više od 30 posto, najčešće pucaju cijevi od lijevanog željeza i PEHD (polietilenske cijevi). Kovač kaže da ga to ne čudi s obzirom na vrijeme iz kojeg datiraju.

'Bogate zemlje godišnje obnavljaju oko dva posto svojih cjevovoda. Kod nas je to na puno nižim granama. Koliko mi je poznato, jedan manji vodovod, a to je bilo najviše ulaganje u Hrvatskoj, godišnje je obnavljao 0,6 posto svoje mreže', kazao je Kovač.

U zagrebačkom slučaju to bi značilo obnavljanje šezdesetak kilometara cijevi, a podatak za 2020. pokazuje da je sanirano 13,8 kilometara cjevovoda te 5,1 kilometar kanala i kanalskih objekata. No valja dodati to da se u Zagrebu svake godine mreža širi pa je tako u 2020. sagrađeno 18 kilometara novih cjevovoda raznih profila. Ovdje valja napomenuti da je 2007. Holding na Londonsku burzu pustio obveznice vrijedne 300 milijuna eura, kojima se trebalo obnoviti vodovod, kanalizaciju i plinovod. Na koncu je na to potrošeno nešto manje od pet milijuna eura.

'Ulaganje u vodovodnu i kanalizacijsku mrežu skupo je i nije ista cijena u nekom manjem gradu ili ruralnoj sredini i visokourbaniziranim dijelovima Zagreba. Cijena radova u Zagrebu po metru postavljene cijevi iznosi pet tisuća kuna. Osim ulaganja u infrastrukturu, traži se ulaganje u nove tehnologije i ljude. Danas biti vodoinstalater nije atraktivno zanimanje, plaće u vodovodima među najnižima su od svih komunalnih društava, a i velik broj vodovodnih poduzeća uskoro čeka smjena generacija', zaključio je Kovač.