Bio jednom jedan Lavov, grad-priviđenje. Kako gradovi postaju sve sličniji jedan drugome, bit će sve teže povjerovati da je takav u 21. stoljeću uopće mogao postojati. Velik, od Europe zaboravljen grad, još uvijek zastrt sjenom Željezne zavjese, izgledao je kao staro, uzburkano žuto more, s brdima što lelujaju u mjestu prekrivena trošnim secesijskim građevinama i zaraslim parkovima. Prometni kanali od austrougarske kaldrme vijugali su uokolo, a u kutevima im se nakupljao čudan pijesak; kao da su ga nanijeli neki srednjovjekovni vjetrovi. Po tim kaldrmama brujali su moskviči, zaporošci i volge, stari čehoslovački tramvaji ljuljali su se gore-dolje kao jedrenjaci. Male radnje, ćirilične kockarnice, rijetki bircuzi i to memljivo, u jutrima brončano, a u predvečerje jesenje žuto nebo.

Do prije nekoliko godina hoteli u centru Lavova imali su kupaonice u podrumima ili na kraju hodnika. U njima se moglo zaći u mehaničke liftove koji te dižu/spuštaju u nepoznate razine sovjetskog stanja stvari i uma. Slavinama najvećeg grada Zapadne Ukrajine voda je tekla samo od šest do devet ujutro i tijekom istog perioda uvečer. Muškarci na ulicama masovno su nosili staromodne proleterske kačkete i šiljate cipele, uvijek u crnom. Paralelno s vremenom koje teče par stotina kilometara zapadnije, Lavov je bio portal u minule epohe, od kasnog srednjovjekovlja do, nazovimo ga tako, sovjetskog impresionizma.

Bilo je to prije velikog otvaranja Zapadu, prije samo desetak godina kada Lavov (Ljvov, Lwów, Lviv, Lemberg...) nije postojao na turističkoj karti Europe. Po tome je bio nevjerojatan.

Već danas vremena su toliko drukčija da je isti taj – mada više ne tako isti – grad po broju gostiju galopirajući prešišao 'brata' Zagreba u pohodu na cifru od milijun turista godišnje. Gledano iz zapadne perspektive, vjerojatno nijedan grad Starog kontinenta u 21. stoljeću nije doživio takav izron iz opskurnosti kao Lavov.

Na ulicama začudno velikog starog središta do pred koju godinu nije bilo traga kapitalističkom poduzetništvu. Ako se željela snimiti scena iz 1939. ili 1898. godine, nije trebalo mnogo intervenirati u prostor. Sada te iste ulice bubre lokalima, buticima, dućanima, zalogajnicama... Mladež koja je u prošlom desetljeću nudila autentičan postsovjetski stil, sada je odjevena po europskoj modi. Uvečer visi ispred kafića stvarajući ugođaj identičan onome na zagrebačkom Gornjem gradu. Odnekud je na grbavoj kaldrmi proklijala čak i biciklistička supkultura... A oni ulični momci, poznati postsovjetski 'gopnici', odbacili su 'autohtoni' stil i radničke kape zamijenili šiltericama, crne krojeve adidasolikim trenirkama, a zašiljene cipele sportskom obućom, pa se vanjštinom ne razlikuju od zagrebačkih Bad Blue Boysa. Ulica Lese Ukrajinke iza ugla bi lako mogla skrenuti u Radićevu, Virmenska možda vodi do Ilice, ili ne, još bolje – do neke poznate ulice koju si davno vidio i s vremenom je zaboravio potražiti.

No sada, kada je nastupio proces 'turističke industrijalizacije', manje je vjerojatno da ćeš je pronaći.

Iako traje manje od deset godina, opisani proces za Lavov nije neočekivan, pogotovo ako se zna da je povezivanje istoka, zapada, juga i sjevera stoljećima činilo izvornu esenciju tog grada, prije nego što će u raspletu 2. svjetskog rata završiti s istočne strane tvrde sovjetske granice i početi venuti.

Vrijeme, građevine i ljudi Lavova kao da ne čine isti kontinuitet. Kao da su stihijom povijesti sjedinjeni u halucinantnu historijsku pozornicu pod čijim su se kulisama događale suštinske tragedije novije Europe. Većina stanovnika Lavova iz perioda od 20-ih do 40-ih godina prošlog vijeka ili je poginula, ili je protjerana. Nacisti su pobili nekoliko stotina tisuća Židova. Staljinovi inženjeri potom su prisilno raselili nekoliko stotina tisuća Poljaka koji su preživjeli 2. svjetski rat. Danas u Lavovu žive većinom Ukrajinci - mnogi od njih također su žrtve Hitlerovih i Staljinovih zločina, a grad lavljeg imena danas opstoji kao bastion ukrajinskog nacionalizma koji se formira prvenstveno na suprostavljanju zapadne Ukrajine imperijalnim težnjama Rusije. Kao jedan od glavnih frontova te borbe javlja se jezik, jer u većem dijelu Ukrajine dominira ruski, dok se ukrajinski - pogotovo istočno od velike rijeke Dnjepar - smatra inferiornim, 'seljačkim' jezikom. Borba za opstanak ukrajinske kulture, pa i same ideje državnosti, traje i danas: simbolizira je gotovo geografska raspolućenost 45-milijunske zemlje na proeuropski zapad i sovjetonostalgični, rusofoni istok.

'Izuzev Lavova, u svim drugim velikim gradovima Ukrajine ruski dominira u svakodnevnom govoru, kao i u pop kulturi koja se konzumira. Ako se i u Lavovu prestane govoriti ukrajinski, cijela borba za opstanak ukrajinske kulture propada', upozorava Mihail Oslon, jezikoslovac iz Rusije koji načelno podržava otpor manjih kultura koje su ugrožene imperijalističkim težnjama. Književnik Serhij Žadan iz istočnog grada Harkiva nešto optimističnije gleda na problem jer primjećuje bilingvalnost novostasalih generacija na istoku. No on upozorava na ogromne, antagonizirajuće predrasude, pa i fobije koje zapadni i istočni Ukrajinci imaju jedni prema drugima.

Unatoč tome, Lavov kao centar ukrajinskog 'pokreta otpora' ne ostavlja dojam neugodnog, ksenofobnog mjesta, mada ga mediji često opisuju kao rasadnik neonacizma i rusofobije. S jedne strane, svastike po zidovima su rijetkost u odnosu na hrvatske gradove. S druge, u jednom parku podignut je golemi memorijal Stepanu Banderi, vođi nacionalističke vojske koja je tijekom 2. svjetskog rata malo surađivala s Hitlerom, malo ratovala protiv svih, a nakon rata pretvorila se u gerilu koju SSSR nije uspio zatrti do 50-ih godina prošlog stoljeća...

U centru grada danas je vrlo popularna kontroverzna Krijivka, podrumski klub na čijim vas vratima dočekuju brkati muškarci u uniformama banderovaca i čekaju da izgovorite lozinku 'Slava Ukrajini – Gerojam slava!' prije nego što će vas ponuditi votkom dobrodošlice. Iznutra, međutim, gostionica se doima kao trpeljivo, veselo mjesto na kojem bez problema razgovaramo na ruskome.

Za razliku od nekih njegovih sugrađana koji demonstrativno odbijaju komunicirati na tom jeziku, 40-godišnji Volodimir reći će da je poznavanje jezika 'velikog brata' njegovo bogatstvo, kao što je bogatstvo njegovog grada postojanje na razmeđi svjetova. Navalu turista sa zapada nakon pola stoljeća izolacije ne doživljava kao posebnu promjenu. 'Moji djedovi i bake živjeli su ovdje još dok je Lavov bio dijelom Poljske. Osjećaj povezanosti sa zapadnom Europom opstao je usprkos hermetičnosti SSSR-a', kaže Vova.

Nacionalistički ispadi u tom kraju miješaju se s tolerancijom i miroljubivom koegzistencijom kakva je na Balkanu nezamisliva. U Lavovu našeg doba većinom žive grkokatolici, pravoslavci i rimokatolici. Kada je 2001. godine ovaj kraj posjetio Papa Ivan Pavao II, došlo ga je vidjeti oko pola milijuna ljudi – svih navedenih vjeroispovjesti. Osim što je označio početak povratka Lavova na europsku scenu, taj događaj kao da je osvijetlio njegov drevni, iskonski kozmopolitizam.

'Promjene koje primjećujete posljedica su otvaranja Zapadu nakon Narančaste revolucije od 2005. godine naovamo. Mladi ljudi bili su u Pragu, Krakovu... Vidjeli su što sve grad može biti i sada te ideje primjenjuju ovdje', s dozom ponosa kaže Volodimir Korut iz Gospodarske komore Lavova. Jedna druga informacija kaže, međutim, da 15 novih restorana i klubova koji su tako uspješno 'europeizirali' imidž centra Galicije nisu posljedica klijanja malog biznisa, nego lanac iza kojeg stoje ista tri tipa. Tko ili što stoji iza njih – nije poznato.

Na kraju krajeva, priča se da prosječna plaća Lavovljana iznosi 2000-2700 kuna, dok su u novim izlozima i terasama istaknute cijene slične zagrebačkima. Iako je vikendima centar grada (zaštićena UNESCO-va baština) dirljivo pun svijeta, čini se da vrijeme, kulise i ljudi opet nisu iz iste priče i da mase što pijuckaju skupu kavu pod drevnim pročeljima nisu autohtoni Lavovljani, nego turisti u promenadi. Nekad se od putnika tražilo da se mijenja kako bi mogao nekamo dospijeti, a danas se mijenja odredište kako se ne bi morao mijenjati putnik. Ima neka kapitulacija u tom poretku stvari,o kojoj se ne govori.

'Kako je samo lako nestala/Stara slika stvari/Ova boja nije moja/Ja drugoj tajnu znam', pjeva Darko Rundek dok prolazi 'starim kvartom kestena, na bivšoj granici Zagreba'. Nekako je logično, koliko je i čudesno, da ista pjesma djeluje pod krošnjama Zagrebovog 'brata blizanca', za koji ovaj možda i ne zna, s onu stranu Karpata, s onu stranu svijesti.