Volio bih da neke stvari ostanu tajna, ali nešto moram i napisati. Mjesto radnje – Šepurine na Prviću. Sugovornik – Toni Cukrov, mjesna legenda i praktički najstariji mještanin. U slobodno vrijeme piše zaigranu poeziju sa solidnom dozom cicnih i penisnih motiva. Kažem, zamalo sam bio na otoku na kojem bradavice strše kroz mokre majice i cure se natječu koja će se dalje popiškiti. Zakasnio sam 50 godina
'Cure bi izlazile na rivu bez grudnjaka, samo majica. To su bile blue napravljene od padobrana. Momci bi na glavi nosili vidro. Onda bi smočile majicu oko bradavica, da se vide... Ma to su ti bila vremena. Momci bi se okupili navečer, bilo je jako puno svijeta... U vrijeme nakon Drugog svjetskog rata u Šepurini je živjelo 2.500 ljudi. Pa bi dečki išli pišat u more. Kad ide jedan, onda svi navale. Evo ti jedna pjesma. 'Pišanje na otoku'
Ča je reka Marko Polo?
Ni sun Dalmato ne piša solo
na rivu se poredaju
more brumbuljaju
Tu užancu u mom seluz
voli špijat šijora Mima
po njoj selo znade
ki kolikog ima.
'Pišanje na otoku. Tamo ti nije bilo sramota, nigdje nije bilo septičke jame.'
Toni se zagrijava, slušam reminiscencije kako je nekad bilo lako napit se vina, a vode nigdje. Kako su se cure kladile koja će se dalje popišati, nasred puta... Kako ih je u sobi živjelo desetak, na slamaricama, bez pregrade, a slame krenu šuškati usred noći. 'Ma mi smo svi napravljeni na moru', veli Toni. Zanima me kako su zvali seks u to doba. Tjeranje. Pa bi u kući rekli nakon večere da se idu prošetati, i onda bi se tirali negdje u šumi, uz more, gdje god. Skakali su po rodoslovnom stablu kao zečići: 'Bila je uzrečica – treto i treto, podigni leto. Treto je bio bratić ili sestrična u trećem koljenu. Leto je haljina. Ako je bila zgodna, onda može i drugo koljeno', priča šepurinska legenda uz smijeh.
Danas potez obale nakrcan turistima, ćevapima i sladoledima, od Tribunja preko Vodica do Srime, bilo je redom šepurinska zemlja. Ali nitko nije gradio kuće. Bilo je sramota imati kuću na kopnu. Tamo su sve bili vlaji, ekipa koja ne zna more, nedostojna populacija. Nisu u Šepurinama dobro prolazili ni mještani susjedne Luke. Danas Prvić Luka barata marinom i slijedom toga ima neznatno bogatiju ponudu i količinu turista, ali donedavno vrijedili su Tonijevi stihovi:
Kad naš otok
bot juga
tuta forca tuku
vapor ne takaje
Prvić Luku
Stajao bi samo u Šepurinama, a Lučani su morali prijeći otok ne bi li se ukrcali na brod do Vodica ili Šibenika.
Turisti koji dolaze u Šepurine navraćaju uglavnom već posljednjih par dekada. Čujem jednog kako kaže da je prošao čitav Jadran i da se jedino isplati doći ovdje ili u Komižu na Visu. Amfiteatralne gradnje, nekad najjača pomorska sila u cijelom arhipelagu i okolici, mjesto koje je regrutiralo moćnu gomilicu pomoraca. Koji bi pod stare dane oženili kakvu mladu curu iz sela. Toni je analizirao par seksualnih momenata takve konstelacije pod naslovom 'Puničina žalopojka':
Debelin morima
zet se moj valja,
a u Riku ka ariva
radosno mu žena parti.
Živčana se brzo torna,
on je ka kruh,
Bog mu svako dobro plati.
Regala je sa veštama,
šoldi dade, đenperima obogati,
ča to vridi moj čoviče
ka ne može On jebati.
da prostiš.
Kad smo već kod tjelesnih otvora, Šepurinjanin Čiro svojedobno je prdnuo ispred dvojice policajaca u selu. Završio je u zatvoru četiri dana: 'Na satku pod bandiron / guzicu podiga Čiro / pokraj žendara dva. / Prnija Ćiro ka kalun / četiri dana u pržun. / Pod kanpanel.'
Nema više ni septičkih jama u koje bi mještani redovato upadali, ni lavora za fekalije koji bi se držao na tavanu za dana i nemalo puta se prosuo po ukućanima. Šepurine, mjesto gdje su žene bile besramno slobodne, ništa čudno da danas selom trči gomila unuka i praunuka. U šumi gdje još stoje bunkeri i postolja za topove našao sam vrećicu bombona Kiki s početka osamdesetih. Da je bar vrijeme stalo u nekim drugim aspektima. A, Toni?