SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Žandarski klan

12.12.2013 u 16:09

Bionic
Reading

Nakon zemunskog i surčinskog klana, Srbija se suočava s još jednim klanom - ovoga puta onim koji je ugodno smješten u krilu države; tportalov kolumnist Miloš Vasić komentira 'žandarski klan'

Prije nekoliko dana u Nišu je jedan pripadnik Žandarmerije MUP-a Srbije ustrijelio lokalnog narkodilera, po svemu sudeći za račun konkurencije. Uhvaćen je pri pokušaju bijega u Crnu Goru. To je već peti slučaj da žandarmi budu uhvaćeni u vršenju teških kaznenih djela, a treći samo ove godine. Jedan žandarm ubio je neku dvojicu kojima je dugovao pet tisuća eura; drugi je iz auta pucao u ženu i teško je ozlijedio, jer da je 'vozila presporo', kako je objasnio. Svako malo se javlja da se žandarmi angažiraju u plodnoj suradnji s organiziranim kriminalom ili se ističu nasilničkim ponašanjem.

Ostatak policije, prije svega UKP (Uprava kriminalističke policije), zabrinuti su i pokušavaju intervenirati, ali to teško ide. Desilo se prošle godine da je vozilo Žandarmerije slijedilo načelnika UKP-a po Beogradu otvoreno i demonstrativno, pak je on – nakon provjere registarskih tablica mobitelom – morao pobjeći u sjedište Službe za borbu organiziranog kriminala u Makišu (kod Ade Ciganlije). To se dogodilo baš nekako dok je trajala istraga zbog sumnji da je zapovjednik niškog odreda Žandarmerije, a preko svojega brata, u vezi sa stanovitim narkodilerima.

Tu sada treba objasniti o kakvoj je postrojbi riječ. Žandarmerija je osnovana početkom 2003. godine kao 'pokretna manevarska formacija' za posebne zadatke, prije svega za suzbijanje prekršaja javnog reda i mira većih razmjera, za protuterorističku borbu, za angažiranje u prirodnim i drugim katastrofama itd. Ima pet odreda (Beograd, Novi Sad, Kraljevo, Niš, jug Srbije), svoju posebnu protuterorističku jedinicu (ATJ) i svoju obavještajnu službu. To je paravojna formacija pod zapovjedništvom ministra unutarnjih poslova i fizički je i strukturno odvojena od obične (temeljne) policije. U većini zemalja koje imaju tradiciju žandarmerije, ona je bila rod oružanih snaga i pod nadležnošću ministarstava obrane; tako je bilo i u Kraljevini Jugoslaviji i u Srbiji prije 1918. Služila je za pokrivanje teritorija gdje nije bilo temeljne ili lokalne policije, ali i kao elitna služba za posebne poslove i vojna policija. Talijanski karabinjeri su tipičan primjer. U međuvremenu su te formacije postale dijelovima MUP-ova u više zemalja.

Problem koji Republika Srbija očito ima sa svojom Žandarmerijom delikatan je i bolan. Ukratko – izmakla im je kontroli i nadzoru i to je razvidno. Prvi kadrovski sastav novoosnovane Žandarmerije iz 2003. bio je besprijekoran i pouzdan, što je pri izvanrednom stanju nakon umorstva premijera Đinđića itekako uvjerljivo pokazao. Prvi problemi polako se pokazuju za vlade Vojislava Koštunice, kada je u Žandarmeriju primljen stanoviti broj pripadnika raspuštene Jedinice za specijalne operacije (JSO, 'Crvene beretke'), eskadrona smrti Slobodana Miloševića, Milorada Ulemeka Legije i Zemunskog klana; dakle interesne skupine koja je premijera i ubila. Sjećam se da sam pitao tada ministra kako može upošljavati tu bandu u MUP-u i da mi je rekao da je 'bolje da su unutra, nego vani na cesti'. U međuvremenu su izašli i na cestu.

Srbijanska je Žandarmerija u sebe zatvoren korpus, odbojan čak i prema kolegama iz MUP-a i BIA, s vlastitim korporativnim duhom i sustavom vrijednosti. Zapovjednici su bili Goran Radosavljević Guri (temeljito sumnjiv u ubojstvu braće Bitići, dvojice američkih državljana 1999., ali za izvjesne ratne zločine; toliko da je pobjegao u inozemstvo i tamo dvije godine bio instruktor kod velikih zaštitarskih tvrtki); pa Bratislav Dikić kojega je nakon tog skandala s niškim odredom i praćenja načelnika UKP ministar Dačić smijenio, pa ga postavio za svojega savjetnika, što već dovoljno govori.

Ono što se dade javno vidjeti zabrinjava: na svojim proslavama i u protokolarnim prilikama Žandarmerija se otvoreno očitava kao vjerski i 'patriotski' nastrojena; preuzeli su himnu JSO koju je tamo uveo Legija Ulemek (pravomoćno osuđen na 40 godina zbog umorstva premijera, još nekoliko ubojstava i pokušaja, trgovine narkoticima, otmica, iznuda itd). Previše njih u Legiju Ulemeka gleda kao u svojega uzora; beretke nose nakrivljene na lijevu stranu, protiv svih tradicija vojske i policije, ali kao znak poštovanja prema francuskoj Legiji stranaca iz koje su potekli i Ulemek i neki drugi (ima i u Hrvatskoj vojsci toga). S obzirom na takav sustav vrijednosti i očito ideološko nastrojenje, nije čudo da su se žandarmi počeli miješati i u organizirani kriminal, narkotike i ostalo: njihov uzor Legija to je uredno radio. Zatvorena skupina istomišljenika; 'patriotska' ideologija i kult vođe; status ovlaštenih službenih lica; nedostatak nadzora, ljudska iskušenja poput pohlepe, nekažnjivosti i nedodirljivosti; dovoljno da svi skupa, bez obzira na zdrave elemente kojih ima, ali moraju šutjeti, postanu problem.

Sve to počinje podsjećati na zlokobne Crvene beretke: 'patriotsko' i pravoslavno prenemaganje, očiti osjećaj više vrijednosti i – iznad svega – osjećaj nekažnjivosti. Nakon ovog posljednjeg niškog skandala s umorstvom, tamo su pohitali ljudi iz UKP, na čelu s načelnikom Rodoljubom Milovićem, što se ne događa tek tako.

U MUP-u je svima jasno da ta žandarska priče neće dobro svršiti; ne zna se koliko je to jasno političarima i to je još jedna sličnost s JSO: i njih su tolerirali i mazili, upozorenjima unatoč, jer su kontali da bi im takva jedna škvadra mogla valjati jednoga dana. Dobili su seriju ubojstava koja je kulminirala atentatom na Zorana Đinđića. Ovo sa Žandarmerijom eminentno je politički problem, pak će morati biti riješen sredstvima političkim.