U slučaju Štefice Postružin, preminule u Kreuzlingenu na Bodenskom jezeru, nasljednici se obavještavaju da je u travnju službeno otvoren postupak o određenoj nasljednici i da u roku od mjesec dana od dana objave oglasa u Hrvatskoj mogu uložiti prigovor temeljem švicarskog zakonodavstva. Slična obavijest objavljena je prethodno i u službenom oglasniku Zemljišnoknjižne i javnobilježničke uprave kantona Thurgau.

'Kao zakonski nasljednici dolaze u obzir svi potomci, a u njihovoj odsutnosti srodnici po roditeljskoj liniji ili po liniji baki i djedova', piše u oglasu. Gospođa Postružin umrla je u 72. godini, bila je neudata, a kao njezini roditelji navedeni su Rudolf i Barbara Postružin. Javnom oporukom iz 2015. ona je isključila sve moguće nasljednike te je u potpunosti raspolagala svojim nasljedstvom, a potencijalnim nasljednicima sada preostaje mogućnost zahtijevanja tzv. nužnog dijela ostavštine.

Odvjetnica Budimir tumači da je u većini europskih pravnih sustava, kao i u Hrvatskoj, pravo oporučnog raspolaganja ograničeno pravom nužnih nasljednika. U Hrvatskoj su nužni nasljednici sljedeće osobe: potomci, bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner umrle osobe, a njihov nužni dio iznosi polovicu od onoga što bi im po zakonu pripalo bez oporučnog raspolaganja. Potom su nasljednici i ostaviteljevi roditelji odnosno posvojitelji ukoliko su nadživjeli ostavitelja, a da isti nema potomaka, te ostali preci, koji imaju pravo na nužni dio samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život; njihov nužni dio iznosi jednu trećinu onog što bi im pripalo da nisu isključeni iz nasljedstva.

U praksi se događa da ostavitelj oporučno želi isključiti iz nasljedstva upravo nužne nasljednike, najčešće potomke s kojima nisu imali dobre odnose ili koji se o njima nisu adekvatno brinuli. Pa tako odvjetnica navodi slučaj iz svoje prakse kada je majka četvero djece oporučno iz nasljedstva isključila troje djece, a samo jednu kćer navela kao jedinu nasljednicu. Majka kao ostaviteljica izričito je u oporuci napisala da se tih troje djece o njoj uopće nije brinulo, stoga je vrlo teško živjela i morala je obavljati najteže fizičke poslove da bi mogla preživjeti i čak je primala socijalnu pomoć. U konkretnom ostavinskom predmetu odvjetnica Budimir zastupa oporučnu nasljednicu, a trenutno je u tijeku parnični postupak jer preostali nužni nasljednici pobijaju oporuku.

U ostavinskim postupcima sud po službenoj dužnosti ne pazi na pravo nužnih nasljednika, stoga oni moraju izričito zahtijevati svoje pravo na nužni dio. Zakon o nasljeđivanju propisuje da nužni nasljednici neće ostvariti pravo na nasljeđivanje u sljedećim slučajevima: ako se nasljednik teže ogriješio prema ostavitelju, ako je nasljednik namjerno počinio teže kazneno djelo prema njemu, njegovom bračnom drugu, djetetu ili roditelju, ako je počinio kazneno djelo protiv RH ili vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom te ako se odao neradu ili nepoštenu životu.

U praksi, objašnjava odvjetnica Budimir, isključenje nasljednika uglavnom se događa kada primjerice roditelji kao ostavitelji oporučno isključe svoju djecu smatrajući da se o njima nisu dovoljno brinuli, odnosno nisu se brinuli na odgovarajući način, a briga o roditeljima je kako znamo i ustavna kategorija, tj. Ustavom RH propisano je da su se djeca dužna brinuti o roditeljima.

U sudskim postupcima zapravo se utvrđuje je li volja ostavitelja bila opravdana, odnosno je li oporučno isključivanje zakonskih odnosno nužnih nasljednika opravdano ili ne. Dakle, kada se u ostavinskom postupku pojave određena neslaganja, odnosno kada nužni nasljednici ne priznaju oporuku, a isključeni su njome iz nasljedstva, tada ostavinski sud prekida ostavinski postupak i upućuje stranke u parnicu. U parnici će nezadovoljna strana, tj. isključeni nužni nasljednici dokazivati tvrdnje i razloge temeljem koji pobijaju oporuku. Često se, naime, kao razlog pobojnosti navodi da ostavitelj nije bio sposoban za rasuđivanje.

Potrebno je napomenuti da ovakvi postupci vrlo dugo traju, pa čak i po 10 do 20 godina, pri čemu se ostavinom ne može raspolagati, ali istodobno nasljednici su dužni podmirivati sve novčane obaveze vezane, primjerice, uz situaciju kada je predmet nasljeđivanja nekretnina. U svojoj praksi odvjetnica Budimir imala je primjer da je ostavitelj u potpunosti isključio prvi nasljedni red iz nasljedstva te kao svoje nasljednike odredio svoje najbliže prijatelje, a pri tome ostavinu čini vrlo vrijedna imovina.

'Oporučno je naveo da iz nasljedstva izričito isključuje najbližeg srodnika tj. sestru, iznio je konkretne razloge zbog kojih je isključuje, a za svoje nasljednike imenovao je svoje prijatelje. Naravno, sestra je protiv takve oporuke prigovorila u ostavinskom postupku, tvrdeći da je ostavitelj bio nesposoban za rasuđivanje, iako je sve ukazivalo na to da je ostavitelj bio sposoban za rasuđivanje i znao zbog čega isključuje, u ovom slučaju, svoje najbliže srodnike iz nasljedstva. Vrlo često nužni nasljednici ne mogu prihvatiti činjenicu da im od vrijedne imovine neće ništa pripasti', kazala je odvjetnica Budimir.

Odvjetnica Budimir većinom se bavi ostavinama, najvećim dijelom prekograničnim ostavinskim postupcima, između Hrvatske i Njemačke, budući da ima odvjetnički ured u Hrvatskoj i u Njemačkoj. Navodi da su ostavinski slučajevi zapravo ulazak u intimne obiteljske situacije, često obilježene tajnama i nerazjašnjenim međusobnim odnosima, a odvjetnik time na neki način postaje i član obitelji. U svojoj praksi odvjetnica Budimir nije imala slučajeve javnog isključenja iz nasljedstva, kao što je to primjer sa spomenutim ostavinskim slučajem ove hrvatske državljanke u Švicarskoj.

Javna oporuka se sastavlja na zahtjev oporučitelja, a može je sastaviti javni bilježnik, sud, pa čak i konzularni ured Republike Hrvatske u inozemstvu.

Što učiniti kada je ostavitelj ostavio samo dugove

U Hrvatskoj, temeljem Zakona o nasljeđivanju, nasljednici mogu u roku od šest tjedana dati nasljedničku izjavu kojom će se odreći nasljedstva, a u suprotnom zakon presumira da su prihvatili nasljedstvo. U prekograničnim ostavinskim postupcima taj rok iznosi šest mjeseci, a počinje teći od dana saznanja za smrt ostavitelja.

'U svakom slučaju, treba voditi računa o svojim pravima i obavezama, osobito u situaciji kada su nasljednici upoznati da bi mogli naslijediti dugove ostavitelja. Međutim, kada je u pitanju vrijedna imovina, vrlo brzo se 'nađu' nasljednici, čak i u slučajevima kada s ostaviteljem nisu bili ni u kakvoj vezi, nisu kontaktirali s ostaviteljem, pa čak nisu ni znali da je umro', kaže odvjetnica.

Odvjetnica Budimir napominje da u slučaju nasljeđivanja dugova u Hrvatskoj primjerice treba voditi računa o tome da se odreknete nasljedstva u zakonom predviđenom roku, dok u Njemačkoj, primjerice, postoji pravni institut, tzv. stečaj ostavine, gdje nasljednici mogu i naknadno u takvom postupku regulirati da ne odgovaraju za dugove ostavitelja.

'Prema mojem iskustvu i mišljenju, prednost hrvatskog ostavinskog postupka u odnosu na njemački je to što nasljednici putem suda ili javnog bilježnika koji provodi ostavinski postupak mogu pribaviti relevantne informacije o ostavini i temeljem toga odlučiti hoće li prihvatiti nasljedstvo ili ga odbiti', zaključila je odvjetnica Budimir.