Mjesecima se nagađalo kada će Tomislav Karamarko, tzv. nestranački ministar policije, iz ruke predsjednice stranke (i Vlade) Jadranke Kosor konačno preuzeti stranačku iskaznicu HDZ-a. Dogodilo se to samo nekoliko dana prije stranačkog sabora u Areni na kojem će HDZ predstaviti predizborni program i (službeno) početi kampanju, ali i u trenutku kad je postalo jasno da se za crne fondove znalo, no i kad nitko nije htio priznati da je i pokoji visoki stranački dužnosnik, osim onoga koji sjedi u Remetincu, u tome sudjelovao.

U tih nekoliko mjeseci ministar policije sukobio se više puta s bivšim šefom Stjepanom Mesićem na temu procesuiranja komunističkih zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata. Poslije se na istu temu sukobio i s antifašistima, poručivši pritom kako ga vrijeđa da ga zovu antifašistom, ali i najavio istragu protiv bivšeg šefa karlovačke Ozne Josipa Boljkovca. Očit je bio Karamarkov antikomunistički gard koji nikada nije ni skrivao.

SDP-ovac Slavko Linić otvoreno ga je ljetos prozvao 'špijunčinom', aludirajući i na njegov angažman na čelu tajne službe, kad je ratni gradonačelnik Rijeke anonimno prijavljen zbog navodne utaje novca za kupnju oružja. Pokazalo se kasnije da Linić nije odgovoran, no ništa ga nije smirilo, nego je ljetos još i ustvrdio da ga Karamarko – prisluškuje.

Borac protiv korupcije Munir Podumljak prijavio je, u međuvremenu, Karamarka USKOK-u zbog sumnje u počinjenje više kaznenih djela i udruživanje zbog počinjenja istih, prije svega za prikrivanje vrijednog zemljišta u imovinskoj kartici, ali i navodnog sukoba interesa i (su)vlasništva u tvrtkama koje su poslovale ili posluju s državom. USKOK je prijavu odbacio.

Iako je nakon trijumfa KK Zagreba u borbi za prvaka Hrvatske odbacio bilo kakav, osobni i politički utjecaj na taj sportski uspjeh, ustvrdio da je u klubu 20 godina, ali i da tih 20 godina nije ministar, no jasno je, međutim, da je Karamarko ta dva desetljeća u vrhu hrvatske politike i policije.

Političku karijeru taj je povjesničar i bivši arhivist Državnog arhiva te jedan od osnivača HDZ-a počeo '91. kao šef kabineta Vlade, najprije kod premijera Josipa Manolića, a potom i u ratnoj Vladi Franje Gregurića. Potom postaje šef kabineta tadašnjeg predsjednika Sabora Stjepana Mesića.

Od 1993. obnaša dužnost načelnika Policijske uprave zagrebačke, a tri godine kasnije postaje pomoćnik ministra unutarnjih poslova.

Pomoćnikom je 1996. godine postao tadašnjem ministru policije Ivanu Jarnjaku, kojeg se danas sumnjiči da je kao glavni tajnik HDZ-a sudjelovao u makinacijama sa stranačkim crnim fondovima. Nakon što je Jarnjaka Tuđman zbog mlakosti prema demonstrantima za Stojedinicu smijenio, a na njegovo je mjesto postavio Ivana Penića, Karamarko je nastavio biti pomoćnikom policije do 1998. godine.

Upravo činjenica da je bio desna ruka Peniću kompromitira Karamarkova nastojanja da se prikaže kao veliki borac protiv korupcije. Naime, dok je Ivan Penić bio predsjednik Fonda za privatizaciju (1993-1995), a potom ministar privatizacije (1995-1996), odnosno na dužnostima koje su prethodile dolasku na čelo policije, u Hrvatskoj se odvijala najbezobzirnija pretvorbena pljačka nacionalnih dobara, čije katastrofalne posljedice i danas osjećamo.

Iako je kao ustavna kategorija uvedeno nezastarijevanje pretvorbenog kriminala, nije zamijećeno da se današnja policija na čelu s Tomislavom Karamarkom pretrgla istražujući pojedince koje su mu kumovali, a među njima je svakako i Karamarkov bivši šef.

Osim toga, za vrijeme Penićevog upravljanja represivnim organom u Hrvatskoj su zabranjivani skupovi, prisluškivani novinari, prijetilo se kaznenim prijavama… Kakvo je bilo stanje sigurnosti u zemlji, najbolje govori čuvena Penićeva izjava u Saboru krajem 1996. godine: 'U Hrvatskoj nema organiziranog kriminala!' Naime, već početkom 1997. na ulicama Zagreba počeli su mafijaški obračuni.

Karamarko je bio jedan od osnivača HDZ-a, no stranku je napustio '90-ih zbog, kako se ovih dana prisjetio, (iako ga gore navedeno 'malčice' demantira) 'problema s korupcijom i nezakonitom privatizacijom'. Doduše, vraća se u HDZ kad je ponovno suočen s korupcijom, no to pravda 'spremnošću stranke da riješi sve te probleme prolazeći katarzu i čišćenje'.

Suradnju sa Stjepanom Mesićem nastavio je 2000, postavši voditelj njegovog izbornog stožera u predsjedničkoj, kasnije se pokazalo uspješnoj kampanji. Nakon Mesićeve pobjede ustoličen ja za predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost. Tada je skandalizirao javnost ostavivši za savjetnika Smiljana Reljića, šef SZUP-a iz vremena kada je ta služba prisluškivala sve što je progovorilo. Dvije godine kasnije, 2002, na Karamarkov prijedlog Mesić je Reljića poslao u tzv. predsjedničku mirovinu zbog 'izvanrednih vojnih zasluga'. Iste godine Karamarko se politički razišao s Mesićem.

Nakon izlaska iz politike, Karamarko se okreće privatnom poslu, otvorivši tvrtku koja se bavila fizičkom zaštitom i sigurnosnim savjetovanjem. Kad je 2004. postao šef Protuobavještajne agencije (POA) udjele je u poduzećima prenio na odvjetnički ured, a kasnije ih prodao partnerima. POA nakon dvije godine postaje SOA, no na čelnoj poziciji i dalje ostaje Karamarko. Krajem 2008. Ivo Sanader ga je nakon ubojstva Ivane Hodak postavio za ministra unutarnjih poslova.

U razdoblju Karamarkovog vođenja obavještajne zajednice (SOA-e) dogodilo se nekoliko dramatičnih akcija poput uhićenja generala Ante Gotovine ili istrage i podizanja optužnica protiv još jednog generala, Branimira Glavaša. No događale su se i brojne afere.

'Bajić i Karamarko potpuno su se oglušivali na novinarska saznanja o kriminalu i korupciji što bujaju pod okriljem Vlade, HDZ-a i državnih poduzeća, a ne daj Bože da bi se sami upustili u kopanje po mutnim poslovima blaženog premijera i njegove razbojničke družine', podsjetio je svojedobno tjednik Novosti.

Uslijedilo je imenovanje na poziciju ministra policije, nakon čega je Karamarko uporno tvrdio kako će ustrajati na depolitizaciji policije. Dok je to govorio, nastavljeno je izvlačenje državnog novca u režiji pojedinih visokorangiranih HDZ-ovaca. Umjesto korupcijom ministar se bavio kaznenim prijavama protiv slobodnog novinara i i blogera Željka Peratovića, kojeg je ministar uzeo na pik. Sud je srećom oslobodio Peratovića optužbe za odavanje tajni iz sudske istrage što ju je protiv njega pokrenuo Karamarko zbog pisanja o ulozi SOA-e u uhićenju Hrvoja Petrača. 'Osjećam se dobro i poručujem da je vrlo neobično da ministar policije već drugi put gubi spor protiv mene. Podsjećam da je nedavno njegova prijava protiv mene za širenje lažnih vijesti i uznemiravanje javnosti odbačena kao optužni akt koji je 'nepotpun i nerazumljiv' te da je i njegovu žalbu sud proglasio neosnovanom', kazao je tada Peratović.

Nakon svega, uoči parlamentarnih izbora 2011, Karamarko je obnovio članstvo u HDZ-u upravo u trenutku kad su na vidjelo izašle priče o crnim fondovima koje bi upravo policija kojoj je na čelu trebala istraži(va)ti.

U prvim izjavama nakon preuzimanja članske iskaznice branio se kako je 'pokušaj nametanja kolektivne krivnje apsurdan' te još najavio da 'ako postoje krivci, institucije će to dokazati i oni moraju odgovarati'. Priznao je i kako su se u HDZ-u 'događale devijacije', uz napomenu kako se 's tim devijacijama, odnosno kriminalom, obračunava i danas.

Na kraju, ali ne manje bitno, treba ukazati i na kalkulacije o mogućem i konačnom Karamarkovom preuzimanju HDZ-a, o čemu glasno razmišljaju i analitičari, ali i politički oponenti. Ipak, svi su suglasni – konačnu ocjenu HDZ-ove strategije, svega onoga što su činili ili tek namjeravaju učiniti dat će birači prve prosinačke nedjelje.