Zabavno je promatrati nesposobnost i rastrojenost aktualne vlade. Praktično svakoga tjedna dogodi se neka smijurija, neki ispad, manji ili veći skandal. Zanimljivo je da je upravo takva vlada nehotice dala snažan doprinos demokraciji jer je potpuno demistificirala vlast, ogolila je u njenoj bijednoj suštini i građanima pružila priliku da se zorno uvjere kako su država, politička moć i sva patetika koja ih prati sumnjive i smiješne pojave.

"Reforma" je svojevrsno geslo nove vlasti. No, pored notornih političkih i ideoloških prepreka koje vjerojatnost ekonomskih reformi svode na ništicu, pojavila se i još jedna: operativna prepreka. Težak i zahtjevan pothvat deetatizacije, liberalizacije i privatizacije hrvatske privrede – jer to bi bila stvarna reforma – vlada poput ove jednostavno tehnički ne može provesti, osim što to nikada iskreno nije ni htjela. Ovakva ekonomija izravna je posljedica HDZ-ove državotvorne ideologije, a istodobno političkoj eliti jamči nesrazmjerno veliku moć.

Zato ekonomija nema, niti je imala šanse. Da su većinu glasača i političku elitu ikada zanimali ekonomija i racionalna organizacija države i društva, Hrvatska se ne bi zatekla na ovom slijepom povijesnom kolosijeku. Hrvatska privreda je živi mrtvac koji još uvijek tetura a zbog ono malo rasta BDP-a, turističkih prihoda, nešto kozmetike i pregovora s vjerovnicima i dalje će – s one strane iznemoglosti – "puniti proračun", jer samo to je bitno i vladi i klasi političkih klijenata.

Paradoksalno je da se u očiglednoj slabosti i disfunkcionalnosti ove vlade krije njena neusporediva snaga. Koalicijski partneri toliko su uplašeni od izvanrednih izbora da će progutati sve nesuglasice ne bi li ostali na vlasti.

Zadržavanje vlasti je već dovoljno snažan motiv, ali postoji kohezivni faktor koji dodatno homogenizira prividno heterogenu vladajuću družinu i može je učiniti operativnom, funkcionalnom i učinkovitom. To su ideološki ciljevi. U optjecaju je tvrdnja da se ideologija zlorabi kako bi se skrenula pažnja s ekonomije. Naprotiv. Reformskim prividima skreće se pažnja sa središnjih ideoloških i političkih ciljeva HDZ-a: dokidanje demokracije i preobrazba Hrvatske u autoritarnu, patrijarhalnu i šovinističku jazbinu.

Još od Tuđmanove smrti HDZ proživljava teške duševne bolove. Situacija se otela kontroli 6. siječnja 2000. kada se pokazalo da je forma lažnog višestranačja (začudo) omogućila dolazak na vlast nekog drugog. Nakon smušene Račanove vlade uslijedilo je prosvijećeno i racionalno razdoblje Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Njihov nacionalizam s ljudskim likom iz današnje perspektive se doista doima kao pristojno i podnošljivo doba u kojem je prvi puta nakon 1990. prestala vladavina straha. Poslije se pojavio i bezobrazni Zoran Milanović. Činilo se da je demokracija u Hrvatskoj krenula – krivudavo i sporo, ali ipak nekako – putem stabilizacije, da evoluira, počinje puštati korijene i oporavlja se od terora devedesetih.

HDZ je to doživio kao mentalno silovanje, kao ugrozu, kao prijetnju. Autoritarna stranka poput HDZ-a, k tome naoružana totalitarnom domoljubnom ideologijom, organski ne može podnijeti bilo kakav pluralizam. Sada je u prilici da mu stane na kraj jednom zasvagda.

Temeljni preduvjeti toga pothvata su zatiranje slobode govora i kritičke, demokratske, građanske i antifašističke javnosti te preuzimanje kontrole nad kulturom, obrazovanjem i medijima, polugama vlasti koje stvaraju predodžbu da je nacija nešto stvarno, vrijedno pozornosti, čak i ljubavi, pa i pogibelji. Balkan i istočna Europa već gotovo dva stoljeća žive u toj paralelnoj stvarnosti. Nacionalisti s razlogom kažu da su "nacionalna" kultura i "nacionalno osviješteni" mediji jamci "opstojnosti", ali time nesvjesno priznaju kako je nacija fantom iz virtualnog svijeta, propagandna dosjetka, utvara iz školske lektire, puka emotivna projekcija koja bi bila smiješna da nije opasna po život. Njegovanje pojmovne, emotivne, etičke (i estetske) konfuzije, zapravo narkomanskog bunila koje državu preobražava u bajku, ljubavnu pjesmu, san i erotski objekt, nemoguće je bez ustanova specijaliziranih za mentalnu represiju. Zato su ministarstava kulture i obrazovanja i televizija važniji od vojske, SOA-e i sličnih strašila.

Kada, ili ako, HDZ hrvatskom društvu ponovno nametne ideološku monolitnost i medijski i kulturalni Gleichschaltung, lakše će se nositi i s ekonomijom jer više neće biti nikoga da kritički ukazuje na njegovu ekonomsku (i svaku drugu) politiku. Nakon što likvidira demokratsku javnost, HDZ će demokraciju svesti na ritualnu farsu u kojoj će poslušne stranke glumiti opoziciju.

Takvi planovi i vizije su isuviše važni da bi HDZ riskirao izvanredne izbore zbog gnjavatora iz Mosta koji su, ako i shvaćaju o čemu se radi, sa svojim uskim klerikalno-provincijalnim obzorima zapravo optimalni koalicijski partner. Bude li, pak, netko u Mostu pravio probleme, s njime će HDZ pomoću svojeg medijskog i obavještajnog aparata lako izići na kraj, tim lakše ako su točne spekulacije da je HNS spreman na moralno samoubojstvo.

Jesu li ti planovi i vizije ostvarivi? Ne treba podcijeniti HDZ-ov fanatizam, instinkt samoodržanja i golemu moć koju će steći kad konsolidira kontrolu nad resorima mentalne represije. Dvojbeno je da li je demokratska, građanska i antifašistička javnost u međuvremenu dovoljno ojačala da sačuva hrvatsku demokraciju koja je još uvijek boležljivo i slabašno dojenče, kao što je (vrlo) dvojbeno je li opozicija dovoljno prisebna i sposobna prepoznati opasnost, osobito ako se uzme u obzir da se SDP iscrpljuje nepotrebnim frakcijskim sukobima: Komadina je dosadan i nije dorastao situaciji, dok Milanovića njegova taština i nemoguć karakter čine u općoj kadrovskoj oskudici najboljim među najgorima.

Hoće li dakle smijeh koji izaziva ova vlada zastati u grlu? Možda, ali samo kratkoročno. Pravi meritum krije se u pitanju treba li ova smrtno ozbiljna lica koja Hrvatskoj opet prodaju ciglu domoljublja ispratiti u zaborav podsmijehom, srednjim prstom ili velikodušnim sažaljenjem.

Naime, dugoročno je sve što HDZ simbolizira i utjelovljuje osuđeno na neuspjeh. Povijest demokracije, još od Američke i Francuske revolucije je povijest njenih neprijatelja, ali je demokracija uvijek nekako uspijevala preživjeti i ojačati. Zato će i HDZ i svi njegovi pothvati, kada za stotinu godina bude pisana povijest Europe, biti zabilježeni u nekoj fusnoti kao periferni primjer uzaludnog otpora individualnoj slobodi, napretku i modernoj civilizaciji. Upravo nemoć HDZ-a da razmišlja u takvim, širim vremenskim i prostornim perspektivama jamstvo je njegove propasti.