Prijedlog francuskih banaka ukratko glasi: kada dođu na naplatu grčke državne obveznice, financijskim žargonom rečeno – kada sazru, polovicu iznosa uložit će u kupnju novih obveznica posrnulih južnjaka s tridesetogodišnjim rokom otplate. Ideja naoko neproblematična, no jednako tako i opasna. Naime, tvrtke za financijski rejting takve stvari stogo kažnjavaju degradiranjem jer ulagač radi protiv vlastitog interesa. Rezultanta bi mogla biti da novokupljene obveznice budu proglašene bezvrijednima s obzirom na to da ih Grčka, kako stvari sada stoje, nije u stanju otplaćivati, a samim time i da francuske najveće banke koje bi prema prijedlogu bile involvirane u akciju - Société Générale SA, Crédit Agricole SA i BNP Paribas SA – ozbiljno padnu na listama vrijednosti portfelja.

Francuske banke nisu bile najveći kupac grčkih obveznica, bile su to njemačke. No razlika je u tome što je većina dotičnih njemačkih banaka u državnom vlasništvu, što Francuze čini navećim privatnim ulagačem u grčki financijski sustav – za 23 milijarde dolara su ih kupili Nijemci, za 15 milijardi dolara Francuzi. No čak da ponovno ulože, ne pola kako je predviđeno, nego čitavu svotu, još uvijek govorimo o relativno malom udjelu u drugoj rundi kreditiranja Grčke. Nokautiranoj zemlji trebat će preko 100 milijardi eura, svota koju će, sada je sasvim sigurno, i dobiti.

Grčki će parlament ovoga tjedna glasovati o novim mjerama štednje i privatizacijskom programu, no iza svih grčkih akrobacija stoji jednostavna istina koja im puše u leđa, a to je da si EU ne može dopustiti insolventnost grčkih banaka i bankrot članice eurozone, bez ozbiljnih konzekvenci po čitavu monetarnu uniju. Financijski sustav postao je toliko međuovisan da si nitko ne može dopustiti kiksanje, a bez da to ne ošteti i sve ostale članice. Ili, malo ciničnije rečeno, onaj koji kiksa može biti relativno siguran da neće biti ostavljen na cjedilu iz čisto vlastitog interesa ostalih zemalja Unije. Na tu pragmatičku potku mogu se potom nadograđivati bezbrojni slojevi humanitarnog, solidarnog ideološkog karaktera poput onog da se želi sačuvati ideja Europe i jedinstvo kulturnog identiteta, da je Grčka kolijevka zapadne civilizacije koju treba pošto-poto spasiti i respektirati i tako tome.

Nije problem u novcu, on se može posuđivati unedogled, problem je što na svakoj etapi puta grčkog restrukturiranja duga mogu 'kihnuti' veliki kreditori, bilo privatni, bilo državni, samo zato što će se u jednom trenutku zateći s ogromnom količinom virtualnog kapitala koji, u slučaju da se Grčka ne izvuče sa rasprodajom državne imovine i stezanjem remena, neće vrijediti ništa. Od neposlušnih Grka, europski kreditori daleko više strahuju od financijskih buldoga - rejting agencija. To je valjda i razlog zašto njihovi predstavnici nisu bili pozvani na jučerašnji sastanak u Rimu gdje su europski financijski čelnici u društvu MMF-a razmatrali inicijativu francuskih banaka i ina alternativna rješenja.

Institucije poput Moody'sa, Standard & Poor'sa ili Fitcha među najodgovornijima su za intenziviranje globalne financijske krize jer su aktivno sudjelovale u strukturiranju financijskih proizvoda za investitore u SAD-u. No bez obzira na njihov izostanak u Rimu, u Središnjoj europskoj banci su itekako svjesni opasnosti eventualne degradacije svih koji će sudjelovati u novom kreditiranju Grčke. Zbog toga naglašavaju kako se neće uzimati u obzir nikakvi sporazumi u kojima investitori nisu sto posto slobodni u svojoj odluci ponovno iskeširati u pravcu Juga.

No, pojam slobode u ovoj je situaciji potpuno neadekvatan. Kako smo natuknuli, Unija je svjesna da Grčkoj mora pomoći, htjela ili ne htjela. Lijepo od nje ako to stvarno i želi, ali to je u konačnici nebitno.