Stavljanjem potpisa predstavnika hrvatske vlade i vlade SR Jugoslavije na Erdutski sporazum, 12. studenoga 1995. i donošenjem Rezolucije Vijeća sigurnosti UN br. 1037, 15. siječnja 1996. kojom je uspostavljena Prijelazna Uprava Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) započeo je proces vraćanja Podunavlja pod hrvatsku vlast. Iako se sintagma 'mirna reintegracija', uvriježila u političkom diskursu, za one koji su živjeli i radili na okupiranom području, kao i za one koji su u ime hrvatske vlade bili angažirani u provedbi mirne reintegracije, reintegracija je bila sve prije nego mirna: prijetnje oružjem, 'događanja naroda' i konstantne opstrukcije i ucjene lokalnih srpskih vlasti bili su mučna svakodnevnica.

I dan-danas mnogi Hrvati žale što područje istočne Slavonije nije oslobođeno vojnom akcijom, stoga valja podsjetiti zbog čega se predsjednik dr. Franjo Tuđman odlučio na mirne pregovore.

Prema procjeni vojnih stratega i simulacijama vojne operacije nazvane 'Vukovarska golubica', snage HV-a trebale su to područje osloboditi za nekoliko dana čak i u slučaju uključivanja srpske vojske, tada već oslabljene zbog angažiranosti snaga na očuvanju zaposjednutog teritorija u BiH i problema s mobilizacijom. Ali kada je Tuđman čuo da je broj potencijalnih žrtava procijenjen na 1.500 – što je bila konzervativna procjena – odlučio je na svaki način izbjeći vojnu akciju. Svoju odluku, obrazložio je riječima: 'važan mi je svaki život, i hrvatski i srpski'.

Dodatni problem bio je i taj što je eventualna hrvatska vojna akcija značila miniranje američke mirovne inicijative odnosno pregovore u Daytonu. A Tuđman ni u kojem slučaju nije želio dovesti u pitanje okončanje rata u BiH. Međunarodna zajednica znala je da hrvatske vojne snage samo čekaju na Tuđmanov mig i da o Tuđmanu ovisi uspjeh ili propast Daytona. Slobodan Milošević, i sam svjestan situacije, za pregovaračkim stolom konačno je predao partiju, a lokalnoj srpskoj vlasti u Podunavlju poslao poruku da krene u pregovore s hrvatskim vlastima.

U siječnju 1996., u potpuno razrušenom i devastiranom Podunavlju živjelo je otprilike 150.000 ljudi, od čega 85 posto Srba i jedva osam posto Hrvata. Nakon akcije Oluja, srpske vlasti u Podunavlju bile su dezorijentirane, srpski mediji naslovima poput 'Dnevnik zločina: Pavelić započeo, Tuđman završio' potpirivali su paniku među lokalnim Srbima, nezadovoljstvo tisuća raseljenih hrvatskih prognanika koji su živjeli u bijednim uvjetima po sportskim dvoranama i derutnim hotelima na Jadranu raslo je iz dana u dan, a hrvatska javnost, revoltirana neučinkovitošću snaga UN-a tražila je njihov odlazak. U tim i takvim okolnostima, mirna reintegracija činila se nemogućom misijom.

U dvije godine provođenja mirne reintegracije, hrvatski pregovarači imali su na stotine susreta s lokalnim srpskim čelnicima i s lokalnim srpskim stanovništvom. Nije bilo lako svakodnevno svladavati odbojnost zbog primitivizma i bahatosti pojedinih čelnika lokalne srpske vlasti i trpjeti podrugljiva provociranja i opstruiranja. Ono što je davalo snagu da ustrajemo bio je kontakt s običnim 'malim' ljudima srpske nacionalnosti. Mnogo njih govorilo nam je kako oni ne misle kao njihovi vođe i da samo žele mir, ali su se bojali otvoreno protiviti lokalnim čelnicima, jer bi bili izloženi prijetnjama. Na kraju, usprkos konstantnom pritisku sulude politike njihovih čelnika, prve korake prema suživotu učinili su baš ti, obični ljudi, jer su shvatili da je proces integriranja u Republiku Hrvatsku neminovan za normalizaciju odnosa i suživot.

Donošenje Zakona o oprostu 1992., te dopunjenog Zakona 1996. na temelju kojih su osobe s boravištem ili prebivalištem na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, koje su za vrijeme Domovinskoga rata počinile kaznena djela, bile izuzete od kaznenog progona, osim onih koji su počinili ratni zločin, u javnosti je izazvalo velike prijepore. Nema sumnje da se određeni broj njih izvukao od kaznene odgovornosti, najvećim dijelom zbog nedovoljne dokumentacije ili nedostupnosti i to je nešto što je ondašnjim žiteljima najbolnije. Srećom, ratni zločin ne zastarijeva, a istrage se nastavljaju i dalje.

Reintegracija istočne Hrvatske bila je jedna od najsloženijih pregovaračkih akcija na području bivše Jugoslavije. Uspješno je okončana dijelom i zbog uvjetovanja predsjednika Tuđmana da na čelu misije bude američki dužnosnik, jer je držao da su Amerikanci, za razliku od djelatnika UN-a ili Europske unije, 'uglavnom pragmatični i efikasni'. Prijelazni upravitelj UNTAES-a, američki general Jacques Paul Klein bio je baš takav: odlučan, beskompromisan i ne baš vješt diplomat što se pokazalo već na prvom sastanku s lokalnim srpskim vlastima, kada im se obratio ovima riječima: 'Pobunili ste se, odigrali svoje karte i izgubili. Ako mi ne pomognete, odlazim, pa će Hrvati sami obaviti posao. Nema treće opcije!'

Na proslavi okončanja mandata UNTAES-a 15. siječnja 1998. u Vukovaru, predsjednik dr. Franjo Tuđman riječima 'Konačno imamo punu državnu suverenost na čitavom državnom teritoriju' zatvorio je teško poglavlje integriranja istočne Slavonije u ustavno-pravni poredak RH.

Dok uspjeh mirne reintegracije u Hrvatskoj nije dovoljno valoriziran, međunarodna zajednica mnogo više cijeni rezultate mirne reintegracije, a čelnici Ujedinjenih naroda kažu kako je to bio 'pozitivan presedan za uspostavljanje mira u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ali i za buduće misije u svijetu'.

Za provedbu reintegracije u zadanom roku i bez većih konflikata, Hrvatska je platila veliku cijenu. Nema zemlje u svijetu koja je uspjela praktički odmah nakon zaključenja ratnih operacija okončati rat mirnim putem. Hrvatska je tako dokazala da ima veći europski civilizacijski potencijal i multikulturalnost nego mnoge zemlje Europske unije. I ne manje važno, proces mirne reintegracije iznjedrio je vrhunske mirotvorce sa specifičnim praktičnim znanjima - ljudski potencijal itekako iskoristiv za neke buduće konflikte u svijetu. Zbog svega navedenog, možemo slobodno reći da jemirna reintegracija najveći hrvatski brend.

'Jer, nije vrhunac vještine odnijeti stotinu pobjeda u stotinu bitki. Vrhunac vještine je pobijediti neprijatelja bez borbe'. (Sun Tzu)

237241,237094 ,236405,236666