Obje tužbe – a tu se slažu svi relevantni stručnjaci za međunarodno javno pravo – nategnute su i besmislene; niti jedna od njih nema nikakovog izgleda na uspjeh pred tim visokim Sudom, to je jasno. Dapače, ti isti stručnjaci (koji moraju ostati anonimni, jer su angažirani u sporu) kažu da je riječ o, prije svega ostalog, unutarnjopolitičkim razlozima za tu parnicu. U jednome trenutku netko u Republici Hrvatskoj pomislio je da može steći političke bodove dižući tužbu za genocid protiv Republike Srbije; onda je netko u Republici Srbiji vidio priliku za vlastitu političku promociju u protutužbi prema Republici Hrvatskoj. Pomenuti stručnjaci kažu da obje strane 'muzu jarca u sito', kako se jedan od njih izrazio. Od te parnice, naravno, koristi će imati legija odvjetnika, stručnjaka, konzultanata i ostale prateće i novcima poreznih obveznika plaćene ekipe.

Da je u ratu 1990. – 1995. bilo svinjarija, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, pljački, etničkih čišćenja (koja su, uostalom, bila glavni ratni cilj) – nije sporno. Nije sporno ni da su Milošević i Tuđman započeli dogovoreni rat, s tim da je Tuđman Miloševiću velikodušno prepustio prvi potez, sa već postignutim sporazumom (o kojemu svjedoči Bora Jović u svojim memoarima) da čim se Bosna podijeli, Srbe iz Hrvatske neka vrag nosi. Odnio ih je – u skladu s dogovorom. Uostalom, sami su nasjeli Miloševiću i njegovoj propagandi.

Sve to danas gorko i dobro shvaćamo. Ali, u cijeloj toj svinjariji nije bilo genocida, kvalificiranog po međunarodnom javnom pravu zasnovanom na odgovarajućim dokumentima UN itd. Jesu Hrvati bili sustavno protjerivani iz Martićeve tvorevine RSK; ponekad uz veoma uvjerljive argumente, poput pokolja u Joševici Glinskoj, studenog 1991., kada je dvadesetak stanovnika Hrvata hladnokrvno pobijeno unutar trideset minuta (o čemu hrvatsko pravosuđe šuti do danas, svim podastrtim podacima o tome usprkos). Preostali Hrvati su nakon toga posjedali u autobuse i pobjegli u Hrvatsku. Slične su se svinjarije događale i drugdje; možda manje drastično, ali sa istim ciljem i uspjehom.

O tome što se događalo u operacijama Bljesak i Oluja, znamo sve. Ishod je uvjerljiv: Srba je ostalo manje od pet posto i Tuđmanova želja ostvarena je – ovako ili onako, kako vidimo golim okom. To i dalje nije genocid; to je samo (da samo!) etničko čišćenje, kao i ono prije toga. Dakle: rugao se kotao loncu da je garav. Općoj konfuziji pridonijele su uobičajene srpske nacionalističke bedastoće: da Hrvatsku treba tužiti i za Jasenovac i za NDH, pa i dalje u povijest, do tko zna kad. Na svu našu sreću, Međunarodni sud pravde u Den Haagu mudro je zabranio iznošenje u javnost svjedočenja koja će mu biti podastrijeta u ovome sporu – sve do odluke obećane za travanj. Tako ćemo biti pošteđeni gomile bedastoća obje stranke u sporu.

Predmet, meritum, spora očito je od samoga početka besmislen, kao što to ozbiljni ljudi u obje države govore od tog istog početka. Ipak su obje države zapele kao tovari da se parniče, pa koliko košta; spremne su snositi troškove od kojih bi se moglo kupiti još barem stotinjak dobrih auta klase A6, za kojima srce žudi i u Srbiji i u Hrvatskoj. Tu nema drugog objašnjenja do unutarnjepolitičkog: trebaju se dodvoriti vlastitim nacionalistima usmjeravajući njihov gnjev na Hrvatsku, odnosno Srbiju, umjesto na sebe. Kada taj Međunarodni sud pravde odbije obje tužbe, a sva je prilika da hoće, onda nastupa period optuživanja 'međunarodne zajednice' i 'svjetskih moćnika' jer da mrze Srbe i Hrvate. Čekajte samo...