Prema riječima ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, "bitka za Donbas“ je počela. Početkom travnja je Rusija iznenada povukla svoje trupe iz regije oko Kijeva na sjeveru Ukrajine i to očito kako bi svoje napade koncentrirala na Donbas u istočnom dijelu zemlje. Tamo se već danima očekuje početak ruske ofenzive. Ali, zašto baš Donbas?

Administrativne jedinice (oblasti) Luhansk i Donjeck, poput poluotoka Krim, spadaju u ukrajinske oblasti u kojima je posebno veliki broj stanovnika naveo ruski kao materinji jezik. Tamo je udio etničkih Rusa također relativno visok.Slična situacije je i u susjednim oblastima Zaporožje i Harkiv, kao i u Odesi na sjeverozapadnoj obali Crnog mora. Inače, etnički Rusi samo na Krimu čine većinu stanovništva, piše DW.

Nakon "narančaste revolucije" poslije predsjedničkih izbora 2004. i "Euromajdana" 2014. godine, tu je otpor zapadnoj orijentaciji Ukrajine bio posebno jak, ali se s njim nije slagala većina. Ipak, militantni ruski separatisti, najvjerojatnije uz podršku Moskve, uspjeli su uspostaviti kontrolu nad dijelovima te regije. Istovremeno, Kremlj je iskoristio vakuum moći u Kijevu kako bi anektirao poluotok Krim.

„To su dva od brojnih primjera u kojima su Rusi postupali po principu 'prilika čini lopova'“, kaže Andreas Heinemann-Grüder, stručnjak za istočnu Europu u Bonskom međunarodnom centru za konverziju (BICC). Iza toga, ističe, nije stajao neki plan velikih razmjera.

Jug današnje Ukrajine, kao pogranična regija Carske Rusije, a kasnije i Sovjetskog Saveza, bio je pod većim utjecajem Rusije od drugih dijelova zemlje. Donbas je sve do sredine 19. stoljeća bio jedva naseljen. No, tada je zbog nalazišta ugljena postao najznačajniji centar ruske industrijalizacije.

"U to vrijeme, u Ruskom carstvu je javna upotreba ukrajinskog jezika bila potisnuta i ruski, kao jezik obrazovanja, postajao je sve dominantniji", objašnjava povjesničar Guido Hausmann s Leibniz instituta za istočne i jugoistočne europske studije (IOS) na Sveučilištu u Regensburgu. „Istodobno, mnogi stanovnici ruskih ruralnih krajeva pohrlili su u novu industrijsku oblast."

Tijekom kratkog razdoblja neovisnosti 1918. godine, Donbas nije pripadao Ukrajini. Potom je, tijekom sovjetske ere, još više Rusa naseljeno u toj regiji, objašnjava Hausmann. Gledajući te činjenice, relativno veliki broj ljudi tamo bi zapravo mogao osjećati povezanost s Rusijom ili čak sa Sovjetskim Savezom: „Ipak, ljudi u Donbasu su uvijek govorili ukrajinski i većina i danas ima jaku vezu s Ukrajinom, “ kaže Hausmann.

Politolog Heinemann-Grüder također smatra potpuno pogrešnim da se na temelju etničke pripadnosti ili materinjeg jezika u ukrajinskom stanovništvu mogu izvesti zaključci o nacionalnom identitetu: „Čak se i u nekim bataljunima ukrajinske vojske koji su se borili protiv separatista 2014./2015., govorio se ruski ." U međuvremenu to vjerojatno više nije slučaj, jer se posljednjih godina naglo smanjila i upotreba ruskog jezika: „Ako je i bilo kakvog doprinosa formiranju ukrajinske nacije, to su bile ruske agresije posljednjem osam godina", kaže Heinemann-Grüder. "Ruske bombe su zaista ujedinile Ukrajinu."

Za Sovjetski Savez nakon završetka Drugog svjetskog rata su sibirske industrijske regije postale važnije od Donbasa, dok je on za Ukrajinu, s druge strane, sve do 2014. godine predstavljao najvažniju industrijsku oblast. S izbijanjem sukoba je značaj Donbasa opao, jer su mnogi rudnici - posebno u separatističkim područjima - napušteni ili su u vrlo lošem stanju. Tijekom rata su uništena i druga industrijska postrojenja i infrastruktura.

Gospodarska moć regije nije odlučujuća za Rusiju, kaže povjesničar Hausmann, ali jest za Ukrajinu i njenu ekonomsku neovisnost: „Jedan od odlučujućih ratnih ciljeva Rusije je da se Ukrajina učini dugoročno ovisnom od Rusije – politički, kulturno, kao i ekonomski."

U Donbasu unatrag osam godina bjesni rat: 2014. tamošnji proruski separatisti proglasili su Luhansku i Donjecku oblast neovisnim "narodnim republikama".Nakon faze otvorenih borbi između separatista i ukrajinske vojske, Drugi sporazum iz Minska iz 2015. rezultirao je krhkim prekidom vatre i uspostavom "kontaktne linije " koja je odvojila dijelove pod kontrolom Ukrajine od separatističkih područja u pograničnom pojasu s Rusijom.

Potom je Rusija 21. veljače 2022., tri dana prije početka invazije na Ukrajinu, službeno priznala ove "narodne republike". "Ruska vlada je pri tome mislila na cijeli Donbas", pojašnjava stručnjak BICC-a Heinemann-Grüder. Rusija sada mora osvojiti čitavo područje kako bi provela aneksiju koju su pripremili priznanjem, kaže ovaj politolog: "Time bi oni pred domaćom publikom mogli proglasiti pobjedu i eventualno okončati rat."

No s druge strane, u toj regiji su prisutne i ukrajinske borbene jedinice desničarsko-nacionalističke orijentacije, prije svega "puk Azov", koji je 2014. pomogao u sprječavanju zauzimanja Mariupolja od strane separatista. "Pobjedom nad tim trupama, Putin bi mogao objasniti okončanje navodne misije denacifikacije - barem u Donbasu", kaže Heinemann-Grüder.

Kremlj tvrdi da je jedna od stvari protiv kojih se treba boriti u Ukrajini nacionalsocijalistički režim. Zauzimanje industrijskog i lučkog grada Mariupolja, koji je nakon višetjedne opsade i granatiranja postao simbol ukrajinske istrajnosti, također bi bio simboličan uspjeh.

"Ishod rata u Donbasu će odrediti što će preostati od Ukrajine", kaže Heinemann-Grüder.

Aneksijom Krima Rusija ne samo da je osvojila bivšu matičnu luku nekada ponosne ruske crnomorske flote, nego je i prvi put nakon raspada Sovjetskog Saveza ponovo u posjedu jedne pomorske luke koja tijekom cijele godine ostaje nezaleđena.

Međutim, Krim je do sada bio eksklava. S ruskim kopnom on je povezan samo 2018. otvorenim Krimskim mostom, preko Kerčkih vrata, tjesnaca između Azovskog i Crnog mora. Osvajanjem cijelog Donbasa Rusija bi Ukrajini otela još jednu važnu luku, Mariupolj, povezan s Krimom i Sredozemljem.

U ovisnosti od stanja vojske i njihovih ruta opskrbe, kaže Heimann-Grüder, Rusija bi mogla na meti imati sljedeće ciljeve, posebno kopnenu vezu uzduž obale do Krima. To bi zauzvrat moglo otvoriti nove vojne perspektive. "Ako Putin vidi priliku da ukine Ukrajinu kao neovisnu državu, on će je iskoristiti", vjeruje ovaj politolog, te zaključuje da je sada pred ukrajinskom vladom otvoreno pitanje: "Moramo li se odreći Donbasa kako bismo spasili Kijev?"