Ne tako davno radnici ZRC-a Lipik, s dva stoljeća tradicije zdravstveno-rekreacijskog turizma, dvije godine nisu se rekreirali na radnom mjestu. Radili su, a nisu primali plaću. Unatoč tome što im je poslodavac bila država, ista ona koja je neisplatu osobnog dohotka proglasila kaznenim djelom. Koliko ste čuli, svjedočili i sami proživjeli sličnih priča?

'Žalosno je to da u 21. stoljeću dolazimo na posao i šest mjeseci radimo bez plaće. Toga gotovo nije bilo ni u robovlasničkom društvu, a država je nijemi svjedok svega toga', tužio se u veljači Gordan Frlan, očajni djelatnik tvrtke za brodsku i nautičku opremu u stečaju 3. maj - TIBO d.d. iz Matulja, s 20-godišnjim stažem, otac dvoje djece.

Žilav društveni sustav

Očajni Gordan Frlan je u pravu. Robovlasništvo je vrlo žilav društveni sustav koji mijenja lice, ali ne i dušu. Doduše, nema više Ben-Hura okovanog u lancima koji do besvijesti vesla na galiji ni sužnja Kunta Kinte iz TV-serije 'Korijeni', koji bere pamuk na plantažama američkoga Juga, ali ni u 21. stoljeću nismo se odrekli roblja. Štoviše, brojke se umnažaju i zastrašuju: gotovo 46 milijuna osoba u svijetu (više od deseterostrukog hrvatskog stanovništva) u 2016. godini živi kao roblje, više od trećine u Indiji, milijuni u Kini, Pakistanu i Bangladešu. U Sjevernoj Koreji svaki se dvadeseti građanin smatra sužnjem političkog režima jer mu vlada nalaže prisilni rad, jednako kao u Uzbekistanu, u kojem država dva mjeseca u godini više od 1,2 milijuna djece i odraslih goni na 'dobrovoljno' branje pamuka, glavnog izvoznog aduta. Gdje caruje siromaštvo, tu je i suvremeno sužanjstvo, ali u tome ni bogata Europa nije nevina, najčešće kad je riječ o iskorištavanju migranata i bijelog roblja. Procjenjuje se da i demokratska Njemačka broji 14.500 robova, 4.000 više nego 2014.

To je zaključak australske zaklade Walk Free koja od 2013. ocjenjuje Indeks globalnog ropstva u 167 zemalja svijeta, pri čemu uzima u obzir robovanje u rudnicima, tvornicama i poljoprivredi, dužničko ropstvo, prisilnu prostituciju, trgovinu ljudima, dječji rad i prisilno sklapanje brakova maloljetnika; koliko zemlje poštuju ljudska prava, koliko su stabilne, ima li u njima diskriminacije, naročito prema posebno ranjivim manjinama, koliko je povjerenje u pravosudni sustav, kolika je dostupnost hrani i zdravstvenoj zaštiti...

Zarada od koje se vrti u glavi

Da se suvremeno robovlasništvo isplati, dokazuje i konzervativna procjena Međunarodne organizacije rada pri UN-u (ILO), prema kojoj 21 milijun prisilnih radnika, zaposlenih mahom u privatnim tvrtkama, donosi vlasnicima godišnji profit od 150 milijardi dolara. Godine 1809. američki je rob prodavan za 40.000 dolara, preračunato u današnju vrijednost, a današnji se u nekim dijelovima Azije i Afrike (djeca-vojnici) može dobiti za bijednih 90. Danas milijuni ljudi u svijetu rade kao dužnički sužnjevi: krug počinje uzimanjem zajma, dizajniranog tako da se nikada ne može vratiti, protežući se na generacije nasljednika.

'Gdje počinje prisilni rad, a gdje završava suvremeno ropstvo? Granicu je teško odrediti, a sama definicija ropstva je politički pojam. Ipak, Indeks globalnog ropstva je putokaz koji pomaže da usmjerite političku akciju', kaže Julia O'Connell Davidson, sociologinja s Bristolskog sveučilišta.

Jesu li dužničko ropstvo krediti u francima? Je li to 25.854 hrvatskih radnika za koje prema podacima Porezne uprave 7.413 tvrtki i obrtnika nije od siječnja do prosinca 2014. isplaćivalo dohotke? Je li suvremeno ropstvo nemogućnost da nakon godina obijanja sudskih pragova ne možete istjerati svoja zarađena potraživanja, a dobavljači čekaju godinu dana da im se monopolistička tvrtka umilostivi platiti isporučenu robu? Je li možda suvremeno robovanje doživotni ugovor s, u to doba maloljetnim, Eduardom da Silvom, po kojemu nogometaš ostaje u doživotnom dužničkom ropstvu Zdravka Mamića?

A gdje je tu Hrvatska?

Čini se da Zaklada Walk Free ovo smatra oblicima ropstva našega stoljeća jer se Hrvatska prema Indeksu globalnog ropstva od 167 zemalja našla na prilično visokom 79. mjestu. Ako je za utjehu, ispred nas lošije stoje Bugarska (73.), Češka (74.), Mađarska (75.), Slovačka (77.), a one su, zajedno s Hrvatskom, nakon niza azijskih, srednjoistočnih i afričkih zemalja, najviše rangirane europske zemlje na tom neslavnom popisu. Na samom čelu je Mauritanija, u kojoj se robovski status još nasljeđuje i u njemu živi 155.600 osoba ili četiri posto stanovništva, a slijede je Uzbekistan, Haiti, Katar, Indija... Od nekog oblika ropstva nitko nije imun, ali najmanje ga je na Islandu, u Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu.

U 2013., kada je zaklada Walk Free počela s mjerenjem, brojka je procijenjena na 36 milijuna, ali uzrok drastičnom povećanju na 46 milijuna – prema riječima osnivača zaklade, milijardera i filantropista Andrewa Forresta – nisu samo bolje metode prikupljanja podataka, nego goleme migracije koje su stotine tisuće nesretnika dovele u situaciju da se bore za goli opstanak. U arapskim zemljama oni su zatočene sluge bogatih familija, građevinski radnici iz siromašnih muslimanskih zemalja na katarskim bauštelama. U Turskoj tisuće izbjeglica bez službenih dozvola rade zajedno sa svojom djecom doslovno za siću u tekstilnim tvornicama i na farmama, rušeći cijenu rada domaćem stanovništvu, dok mladići iz Kambodže robuju na tajlandskim ribarskim brodicama.

Religijska opravdanja za robovlasništvo

Na gotovo isti način na koji su dijelovi Biblije korišteni kao opravdanje za trgovinu robljem u SAD-u danas ISIL-ovci koriste neke stihove i priče iz Kur'ana i Sunneta, iz onoga što je prorok Muhamed radio, govorio ili odobrio šutnjom, da institucionaliziraju ropstvo. U tom ludilu izričito se odobrava silovanje djece, a nakon okupacije Sindžara 2014., glavnog grada sirijske manjine Jazida, mudžahedini su pobili muškarce koji nisu uspjeli pobjeći, a žene pretvorili u seksualno roblje. U najbjednijim dijelovima Indije roditelji prodaju kćeri za euro te one završavaju kao sluškinje u kućanstvima ili u lancima prostitucije. Procjenjuje se da je u SAD-u oko 300.000 djece seksualno roblje (63 posto ih se nudi putem interneta), a svodnici po djetetu godišnje zarađuju od 150.000 do 200.000 dolara. Od trgovine ljudima (od 600.000 do 820.000 krijumčarenih osoba godišnje, među kojima je 70 posto žena i djevojčica) u SAD-u se godišnje zaradi 9,5 milijardi dolara.

U Pakistanu prosjačka mafija koristi hendikepirane kao roblje koje zarađuje prošnjom, a nedavno je magazin Der Spiegel pratio jednu humanitarnu organizaciju koja je u toj zemlji s dva milijuna suvremenih robova za 390 dolara otkupila slobodu 28-godišnjem Hanifu Masihu. On je od svoje dvanaeste godine robovao u jednoj ciglani kao dužnički sužanj beskonačno vraćajući dug svoje obitelji...

Tko je odgovoran za suvremeno robovlasništvo? Glavni je problem, kažu, u globalnom kapitalizmu. Američki tekstilni div Gap samo je jedan od globalnih igrača (godišnja neto prodaja više od 16 milijardi dolara) koji tvrdi da se prema svojim radnicima odnosi s poštovanjem i dignitetom iako zna da 60 milijuna radnika crnči (pa i za njih) u dalekim azijskim tekstilnim pogonima uz bijedne nadnice, u nemogućim uvjetima, s neplaćenim prekovremenim radom, bez prava na odmor i bez sindikalne zaštite. U profit tih tvrtki utkan je robovski rad, ali one obično tvrde da je u dugačkom lancu prekupaca robe i usluga, koje često putuju s jednog na drugi kontinent, teško ući u trag kršiteljima osnovnih etičkih pravila.

Raste javni pritisak da poštuju rad i zaštitu okoliša, ali netom izašlo izvješće organizacije Facing Finance (neprofitne njemačke udruge za zaštitu ljudskih prava, okoliša te za borbu protiv korupcije), naslovljeno 'Prljavi profit', pokazuje da mnogi to nisu još spremni prihvatiti, naročito veliki igrači financijskog svijeta. U izvješću se iznose slučajevi kršenja ljudskih prava, korupcije, eksploatacije i degradacije okoliša, a među 20 prozvanih globalnih koncerna našli su se ExxonMobil, Zara, Nestle, HeidelbergCement te neke njemačke banke i Allianz.

Proizvodi rada robova su svuda oko nas

A na današnjeg globalnog sužnja može vas u hladnjaku vaše samoposluge podsjetiti vrećica zamrznute ribe na čijoj deklaraciji, kao zemlja podrijetla, piše Tajland. Filetiranu ribicu možda je ulovio neki od gladnih supatnika 26-godišnjeg Piruna iz malog sela na sjeveru Kambodže, koji je u potrazi za kruhom povjerovao nekom posredniku da će ga uz malu proviziju zaposliti u tajlandskoj tvornici konzervi ananasa s bajkovitom plaćom. Umjesto toga, Pirun se bez isprava i papira našao na ruzinavom ribarskom brodu na pučini Tajlandskog zaljeva, prodan kapetanu za 300 dolara. Radio je 18 sati dnevno bez plaće, sedam dana u tjednu, premlaćivan spavao na goloj palubi, hranio se ostacima obroka članova posade i nikada nije vidio kopno jer su dostavu hrane i odvoz ribe obavljali posebni brodovi.

Trajalo je to, trajalo, dok jedne noći nije ugledao svjetla na obzoru i odvažio se na samoubilački pothvat. Skočio je s broda i zaplivao...