Ida Prester u nedavnom je intervjuu kazala dvije stvari koje su joj priskrbile zamjetnu pažnju i istu količinu kritike iz feminističkih krugova. Prva je: '(...) Pametna žena mora znati osjetiti koliko može izvući od muža, a koliko je to neko forsiranje feminizma bezveze. Tako da sam ja više preuzela brigu oko djeteta, a on je taj koji više radi i stvara. Što nije loše jer možemo platiti babysittericu kad nam zatreba.' Druga je: 'Ja predstavljam samo sebe i radim stvari koje mi se rade da bih bila sretna.'

Prva je izjava u principu patrijarhalna, bez obzira koliko ju je moguće njezina konkretna poteškoća (briga o djetetu) navela da potraži takvo 'jednostavnije' rješenje kroz patrijarhalni obrazac s kojim čak izgleda da i nema veći problem. Nije, međutim, jasno što je skrivila drugom izjavom, osim ako negdje postoji neki komesarijat koji određuje kriterije individualne sreće. I dok se u hrvatskom društvu mnogo 'javniji' ljudi svakodnevno proizvode desetine mnogo gorih gluposti, oni koje stoga smatramo odgovornijima za javno izgovorene riječi, nikada se do sada nije izvuklo toliku tešku feminističku artiljeriju da bi se u prah satrlo patrijarhalnost i feministički 'neoliberalizam'. Ono što je, s jedne strane, izazvalo pravu strast obračuna sa, kako bi to rekli partijski drugovi, devijacijama u našim redovima, jest činjenica da se Idu Prester smatra 'našom'. S druge strane, činjenica da je istovremeno nezavisna čini je lakom metom. Kao 'naša', članica 'ženske scene', radila je važne i korisne stvari, prije svega dobru muziku i spotove; tu spadaju također i akti solidarnosti i podrške seksualnim manjinama, koje su feminističke grupe izdizale u nebesa, vodila je ako ne oštre, onda vrckave dijaloge po medijima oponirajući našim macho grmaljima i pritom nije 'griješila'.

S druge strane, uvijek je bila ničija, to jest nezavisna, iza nje nije nijedna ženska organizacija niti fondacija, može kazati što hoće no, kako vidimo, sve to zajedno učinilo ju je idealnom metom. Kazala je što je mislila, što (nam) se mnogima ne sviđa, ali se ipak radi o raskoraku između pojedinačnog života, to jest njezinog privatnog postupanja (javno obznanjenog) i općih načela (feminizma) za koji se evidentno zalaže. Iz koje je onda perspektive ipak, kako joj se pripisuje, pogriješila? Čini se prije da je samo primijenila (vjero)nauk koji je stekla družeći se s feministkinjama, i učeći od njih, ovih koje danas žare i (sve do skorog pepela) pale feminističkom scenom u Hrvatskoj. No pogledajmo za što ju se optužuje. Ni manje ni više no tvrdnjom da je svojom izjavom u 'jednom mahu ne samo otpisala feminizam kao suvišan, već je sažela najtvrdokornije kapitalističko-neoliberalne i patrijarhalne notornosti koje s feminizmom (koji si Prester naknadno pripisuje) nemaju baš nikakve veze'. I zaključuje se sudački nemilosrdno: 'Jedno je nedvojbeno, taj tip 'feminizma' označavamo kao 'neoliberalni feminizam.' Još je tu mnogo toga napisano, bilo je i prizemnih, osobnih uvreda, no ponavlja se isto, pa nema potrebe citirati, da bi na kraju presuda glasila: 'Prester nije samo eksplicitno denuncirala feminizam, nego je na jednom mjestu uspjela proizvesti mnogo sitnoburžoaskog, klasno-povlaštenog sentimenta.' Uz završni udarac, to jest optužbu za konzervativizam. U dokaz izdaje klase i roda privedeno je nekoliko nedužnih teorijskih autoriteta, a sad je na Prester da se vadi. Ili odmahne rukom, što će vjerojatno i učiniti.

Feminizam, pa još sitnoburžoaski, pa neoliberalni, pa konzervativni… takve se oznake može smatrati jasnima i definiranima samo unutar zatvorenog ideološkog diskursa. Ali čak i kad bi bile same po sebi jasne, je li doista prvi put da manifestacije nečeg takvoga (a često se nađu i zajedno) dolaze u javnost, i to ne samo od notornih malograđana, seksista, ženomrzaca, ukratko i nažalost, većine građana Hrvatske, već, vidi vraga i vrlo često, od samih feministkinja? Obratimo se, feministički, majci učenja i ponovimo gradivo. I bez kronologije, navedimo nekoliko notornih primjera neoliberalnog i konzervativnog feminizma u autorstvu feminističkih organizaciju u Hrvatskoj na koje nitko nikada nije reagirao (autorica ovog teksta se ovdje ne računa). Biologistički esencijalizam razumije se kao neoliberalan i konzervativan; kako bi se u tom smislu predstavu 'Vaginini monolozi', to jest zagledanost u vlastito spolovilo opisalo drugačije nego kao biologistički esencijalizam? Ili literarni natječaj 'Kratka priča [za koju se ustvrdilo da] je ženskog roda', kako bi on prošao? Kakvu bi kritičko-feminističku procjenu dobilo osnivanje nagrade 'Zagrepčanka godine', u režiji Milana Bandića, nego kao mainstreamovsko mešetarenje? Naravno, uz trku najvećih i najglasnijih grla iz tzv. feminističkih organizacija da se uguraju u žiri tog čudesnog izbora. Kako kritiku feministkinja zemalja Trećeg svijeta protiv zapadnih feministkinja i njihove kulturne kolonizacije uskladiti s osobitim osvrtom na nevolju koju im zadaju liberalne feministkinje dolazeći sa Zapada i uvozeći im npr. 'milijunski ples' za Women's Day, formu demonstracija potpuno neprikladnu njihovim socijalnim uvjetima? Uz istovremeno uporno tancanje u nas? Što je, ako ne konzervativizam, instaliranje i održavanje separatnih prostora, da se i ja sad pozovem na Frazer/Lacey koje upravo o tome pišu, i to odavno i višekratno (osim ako se nešto nije promijenilo, u Centru za ženske studije u Zagrebu, studiju nemaju pristup muškarci)? Kako razumjeti naslikavanje perjanica ženske scene s ovakvim likovima (da nabrojimo samo neke kapitalce): Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Milan Bandić? Kako razumjeti kada se sa smješkom prihvaća njihove izjave da su i oni/e feministi/ce? Što s pravnicom jednog ženskog centra u Zagrebu (veoma osjetljive djelatnosti što se tiče sigurnosti i zaštite žena) koja je u vrijeme dok je radila za taj centar istovremeno na sudu branila silovatelja? Što s ljubiteljem striptiza koji gostuje u jednoj ženskoj organizaciji na SOS-telefonu za žene? Što s malograđanskim naslikavanjem za milenijsku fotografiju feministkinja? (Dobro, ovo posljednje već spada u cirkus.) Izgleda, ništa.

Tko nam to radi, a mi, stroge i rezolutne i nadasve revolucionarne feminističke kritičarke šutimo? Koji je to preveliki grijeh učinila Ida Prester da je ta decenijima duga šutnja prekinuta? 'Denuncirala je i otpisala feminizam', kaže kritičarka. Pitanje je opet, zašto I. P. ne bi mogla/smjela 'denuncirati' pa i 'otpisati' feminizam? Ovakvim joj se, moralizirajućim prigovorom zamjera to što otpisuje i time izdaje našu (zamišljenu) zajednicu u kojoj je bila lijepo primljena i tetošena. A sada, guja u njedrima! Boljeg opisa konzervativnog, moralizirajućeg, komunitarnog feminizma od ovoga teško bi se našlo u povelikoj feminističkoj literaturi. Prihvatimo li da ista komunitarna logika 'nalaže' još i da šutimo o 'našim stvarima', zašto se onda šuti o, recimo, diskursima nove predsjednice RH, što se misli o novoj ženskoj desnici u parlamentu EU (Petir, Maletić, Tomašić…), bavi li se naša feministička kritika time? Je l' neka naoštrila pero i privela vlastitu pamet i teorijsku elitu da pritvrde kritiku? Ili ostaje klasična lenjinovska da je renegat (ovdje je to Ida Prester) gori od najgoreg buržuja, pa udri po renegatu?

Osobito je sve to zagonetno kada se spominje i 'općeprihvaćenu feminističku kritiku', što je lijepo pročitati, samo da je još znati gdje se ta krije. Gore od svega je to da sve ono gore pobrojano, a što je zaslužilo itekakvu kritiku (partijskim jezikom rečeno, samokritiku) i nije djelo mrskih seksista, patrijarhalnih gadova, Željke Markić ili Bozanića. Naprotiv, sve do jedne to su naših ruku (i pameti) djela, djela feminističkih organizacija. Kritičarke Ide Prester teško mogu reći da za to nisu znale; previše je, nažalost, bilo vidljivo da bi te aktivnosti ikome promakle. Pita se tako jedna od kritičarki: 'Zar je to nama naša borba dala?' Jest, upravo to, i Presterina je izjava sasvim odgovarajući, logičan rezultat 'naše borbe', jer ništa bolje nije od 'našeg' feminizma oko sebe niti vidjela. Ili se možda očekuje od svake osobe koja se, baveći se nekim već poslom, prikloni idejama feminizma, da ima doktrinu feminizma u malom prstu (doduše, očigledno bez nužnosti da je i u praksi poštuje) kako bi mogla donositi ispravne odluke i davati ispravne izjave? Nadam se da ne, više nego dovoljno bilo bi da svaka osoba, ne samo I. P., u praksi 'feminističke avangarde' vidi uzore i nađe moguće smjernice i za vlastito mišljenje i djelovanje. Iz onoga što je Ida Prester (i sve druge) mogla vidjeti, ustvari i nije pogriješila, točnije, pogriješila je utoliko što je ispravno tumačila pogrešne 'feminističke' poruke. Ali to već zbilja nije njezin problem, već 'naš'.