Ipak, priznajem da se i ja naježih na viral kodnog imena Kony 2012 koji donosi tužnu priču o zlikovcu Josephu Konyju i njegovoj malodobnoj vojsci s kalašnjikovima.

Vjerujem da je slično reagiralo tih pedesetak milijuna duša koji su potrošili trideset minuta svog života i gledali ono što je pripremila američka udruga Invisible Children. Ta hipnoza emotivnim kadrovima u ovom je slučaju dobrodošla, ne samo zato što pokazuje da nismo bezdušna bića, već zato što je hladan tuš koji je uslijedio nekoliko dana kasnije pokazao koliko je lako manipulirati narodom uz malenu pomoć modernih medija, prije svega društvenih mreža.

Pogođenost situacijom proporcionalna je stupnju kvaziangažmana (kupnje brendiranih majica i narukvica, primjerice) i dobro je da je tako. Naime, samo nekoliko dana nakon što se Kony 2012 pozicionirao kao jedan od najuspješnijih virala otkad je internetskog svijeta i vijeka, na površinu je isplivala druga strana priče.

Udruga navodno nije toliko transparentna koliko se čini, prihodi od donacija odlaze na financiranje produkcije, putovanja i životnog stila njezinih osnivača. Nadalje, spori se i oko površnog prikaza političke situacije u Ugandi, a neki su uvjereni kako iza svega stoji masna američka propaganda, neokolonijalizam velikih razmjera, jer se, eto, pokazalo da je zemlja bogatija nego što se mislilo.

No ni bez potonjeg, crnog scenarija, dovoljno je sporno to što mladi Amerikanci (može biti bilo tko drugi) misijom 'ajmo zločinca učiniti poznatijim od Georgea Clooneyja' uvjeravaju narod da mučnu političku situaciju jedne zemlje mogu mijenjati banalnim aktivnostima (klikom, kupnjom). Zašto misle da su tako sposobniji od 'domorodaca'?

Nude li uopće odgovor na pitanje što učiniti nakon što Kony postane poznatiji od šarmantnog američkog glumca? Znaju li da je narod jednim klikom iz kauča pristao na eventualne vojne intervencije svjetskih velesila? Je li itko od osnivača udruge iz San Diega razmišljao o bilo kakvoj odgovornosti?

Naravno, jasno je kako je situacija u Ugandi, a i susjednim afričkim državama, dramatična i tragična, ali ovo nije način na koji se ona rješava. Nitko ne nudi nikakve odgovore, nikakve konkretne akcije (koje ne spadaju u sferu oružanog sukoba), osim što iznosi dvije laži – zapadnjaci su superjunaci i zahvaljujući društvenim mrežama politički problemi su kao rukom odneseni.

Stvar s Kony 2012 je utoliko dobra jer se konačno progovara o tome kolike koristi svijet zapravo ima od aktivizma iz kauča i iznosi dokaze o tome da naizgled banalne stvari ne moraju imati i takve posljedice. Naravno, to ne znači da društvene mreže nemaju svoje prednosti i kad je riječ o rješavanju društvenih problema, ali treba znati tko, što i zašto stoji iza kampanje i koji su mu konkretniji ciljevi od podizanja svijesti.

Bez tih odgovora pokretači akcija nisu ništa drugo nego umišljeni superjunaci, a korisnici naivne budale. A ako poželite zaista sudjelovati u lovu na Konyja, o sljedećim koracima radije se raspitajte kod Roseball Kagumire, novinarke iz Ugande. I ona ima fejs, sigurna sam.