Službena PR verzija kaže da su to bile suze zbog ledenog vjetra pod kremaljskim zidinama, ali svijet se i dalje igra interpretacijama: vojnički Putinov imidž isključuje suze na muškom licu i slične sentimentalnosti, kao i nekontrolirane izljeve općenito
No i taj imidž degradira otkako je njegovo lice u osvit trećeg predsjedničkog pohoda naglo postalo glatkim, rumenim i nekako ispeglanim, pa se Putina umjesto s akcijskim junacima počelo uspoređivati s karikaturalnim mu kolegom Silvijem Berlusconijem, a u pučko-internetskom humoru i u prosvjednim povorkama proteklih mjeseci kao metonimija za Putina i njegovu politiku uvriježila se riječ 'botoks'.
Analizirajući pobjedničke suze na licu novog-starog predsjednika Rusije, neki svjetski mediji, poput Guardiana, odbijaju povjerovati da je moguće da čovjek, naprimjer, samo ima problema s očnom sluznicom. Po takvim interpretacijama, Putin gotovo da se izblamirao, postavši pred svjetskom javnošću poput Roberta De Nira u komediji 'Analiziraj ovo', gdje slavni glumac igra raspekmeženog mafijaškog dona u krizi srednjih godina.
Mnogo su zanimljivije inteligentne reakcije ruskih satirika koji su refleksno poručili Putinu 'Moskva sljezam ne verit' – Moskva ne vjeruje suzama. Riječ je o naslovu velikog filma, emotivne drame humornih nijansi iz 1980. godine koja prati mladu djevojku što dolazi živjeti i raditi u Moskvu i hrabro se nosi sa životnim grubostima.
Možda bi najbolje bilo da je bilo oborina, i trenutak bi se 'izgubio u vremenu, kao suze na kiši' replikanta Rutgera Hauera…
Govor na Manježu u svakom je slučaju bio vrlo emotivan i doista se čini, bez obzira na porijeklo suza, da je Vladimir Putin strepio oko ishoda izbora. S jedne strane, njegovu se enigmatičnu ličnost vrlo često portretira kroz zapadnjačke predrasude o tobožnjem ruskom mračnjaštvu, pa je iz takve perspektive teško povjerovati da čovjek koji je na vlasti u Rusiji (ne u Švedskoj, ne u Belgiji, ne u SAD-u) ipak nije Hamurabi i možda mu je zbilja stalo dobiti nekakvu potvrdu da ga voli velik dio naroda nakon svih tih turbulentnih godina ili proteklih mjeseci javnih uvreda koje je navikao davati, ali ne i primati. Da nije tako, valjda ne bi potrošio 14 milijardi rubalja da bi nekoliko desetaka tisuća ruskih birališta opremio nadzornim kamerama, što je presedan u povijesti demokracije.
No s druge pak strane, zabrinjava euforičan bijes s kojim svoju političku sudbinu uspoređuje sa sudbinom cijele Rusije, a vlastite, legitimne političke protivnike i neistomišljenike optužuje za strano plaćeništvo i iskonsku zavjeru protiv domovine. Tipična diktatorska manira.
