Prema Klasićevu mišljenju, ključni problem seže u devedesete, kada se dogodila inverzija u proučavanju prošlosti.

'Umjesto da smo pokušali istraživanjem i analizom 20. stoljeća objasniti i shvatiti što se događalo 90-ih, mi smo kroz prizmu 90-ih počeli objašnjavati cijelo 20. stoljeće. To znači da onda i ulazak u Jugoslaviju 1918, i narodno-oslobodilačku borbu, i nesvrstane, sve to gledate opterećeno onim što se događalo 90-ih. Rat u kojem Hrvatska izlazi iz Jugoslavije, u kojem ratuje protiv vojnika koji nose kape na kojima je crvena zvijezda, značio je tri stvari: ako mi ratom izlazimo iz Jugoslavije, onda ta Jugoslavija ni u čemu više ne može biti dobra niti je ikad bila dobra; ako ratujemo s JNA koja je sljednica partizanske vojske, onda ni partizani nikad nisu mogli biti dobri; ako oni nose kape s crvenom zvijezdom kao oznakom komunizma, onda ni taj komunizam nije mogao nikad biti ni u čemu dobar.

Tako smo dobili jednu poziciju koja ni do danas nije napuštena, jer smo si dozvolili ne samo da problematiziramo, nego da relativiziramo ustaški period, dakle, najekstremniju desnicu i razdoblje koje bi trebalo biti na sramotu, dok s druge strane apsolutno osporavamo period socijalizma koji je uz sve greške, mane, pa možemo reći i sve zločine koji su počinjeni, ipak imao i niz dimenzija koje su bile i modernizacijske, emancipacijske, napredne', objasnio je Klasić za Tris. 

Monopol na hrvatstvo

Tko je, po njemu, kriv za duboke podjele u Hrvatskoj? Kakva je uloga u tome političke emigracije na koju se u prvim godinama samostalne Hrvatske Franjo Tuđman potpuno oslonio, a činjenica je da su emigranti sa sobom donijeli u Hrvatsku i teret nagomilanih frustracija životom u tuđini i konzekventno tomu neku vrst nacional-romantizma?

Klasić kaže da se na valu patriotizma prepoznala jedna grupa ljudi koja je na neki način monopolizirala taj patriotski osjećaj i hrvatstvo.

'Oni su u startu bolji i veći Hrvati od svih nas koji smo živjeli tu i koji nismo odlazili iz zemlje i ta podjela je, nažalost, ostala, da netko tko je lijevog ideološkog svjetonazora nikako ne može biti dovoljno Hrvat kao oni što su 1945. odlazili u ustaškim uniformama ili oni koji su 70-ih , posebno nakon Hrvatskog proljeća, završavali u zatvoru, iako je među njima bilo puno ljevičara, odnosno komunista. Ali oni nikad ne mogu biti dobri', kaže Klasić.

Napominje da se vrlo često govori kako smo 1991. bili jako složni, ali to nije točno: ova podjela koja danas postoji nije od danas, ona postoji od 1991. I znanstvena istraživanja ukazuju na to da se mnogim tzv. 'manjim Hrvatima', koji su bili spremni poginuti i dati život za Hrvatsku, nije vjerovalo dovoljno i uvijek su se morali dokazivati više od drugih.

Kako je moguće da se Hrvatska srami antifašizma?

Činjenicu da se u Hrvatskoj do krajnjih granica proskribira antifašizam, iako je pobjednička ideologija, a rehabilitira ustaštvo iako je poraženi režim, naziva jednim velikim paradoksom.

'Zamislite da kažete nekom strancu da je antifašizam u Hrvatskoj u ilegali, a on gleda ovako: antifašizam je u hrvatskom Ustavu, Dan antifašističke borbe se obilježava, ljudi koji su osnovali Hrvatsku Franjo Tuđman, Janko Bobetko, Joža Manolić, Josip Boljkovac itd, redom su antifašisti. I onda dolazite do šizofrene situacije. Kako je moguće da se zemlja koja ima antifašizam u Ustavu, koja ga slavi kao praznik, čiji su osnivači antifašisti, srami antifašizma?!' pita Klasić.

Klasić komentira i recentna događanja oko pozdrava 'Za dom spremni', te činjenicu da se danas strastvenije obilježavaju datumi poraženog ustaškog režima negoli pobjedničkog antifašističkog pokreta. To je zato što se 'antifašizam ni na koji način ne veže uz hrvatstvo, a nama je 90-ih nacionalizam postao glavna, ključna ideja'.

'Ako i možemo razumjeti da nam je 90-e trebao pojačani patriotski naboj u trenutku stvaranja vlastite neovisne države, prošlo je otad previše vremena da se ne posvetimo nekim drugim pitanjima kao što su socijalna ili gospodarska komponenta. I ako baš hoćete, u Hrvatskoj neki jako vole isticati taj kršćanski, katolički identitet, a često ne znam što je od tog kršćanskog identiteta, razumijemo li ga kako piše u Bibliji, ostalo. U hrvatskom društvu vidim umjesto pozivanja na oprost, poziv na osvetu, umjesto pozivanja na toleranciju, poziv na dijeljenje. Ako umjesto pozivanja na mir imamo stalno vraćanje u rat, meni je sve to suprotno od kršćanskog nauka, kako od svećenika tako i od vjernika i to me i iznenađuje i šokira. Čini mi se da su u zadnjih 25 godina, i Katolička i Pravoslavna crkva uvijek i više imale pred očima Hrvata, odnosno Srbina, umjesto čovjeka i to je nešto što je po meni nedopustivo i nespojivo s kršćanstvom i Kristovim naukom', kaže Klasić.

Cijeli intervju s Hrvoje Klasićem možete pročitati na portalu TRIS