Na koljenima, u dronjcima, poniženi, petero likova, prilično debelih i uhranjenih, moli za pomoć i prose. Iza njih je zid od cigle, ispred njih ništa. Na plakatu se kaže da su to članice Europske unije, a svatko od njih na reveru nosi ime zemlje iz koje dolazi: Italija, Portugal, Irska, Španjolska i Grčka, slijeva nadesno. Karikaturist Jim Morin (dobitnik Pulitzerove nagrade 1996. u kategoriji crteža na tzv. Editorial page) sublimirao je tako staru debatu o ekonomskoj inferiornosti katoličkih zemalja, a njegova je karikatura osvanula u The New York Timesu kako bi se ilustrirao izvještaj o europskim PIGS-ima (što doslovno znači svinje na engleskom).

PIGS je akronim, uvredljiv i omalovažavajući, kojim se anglosaksonski financijski analitičari koriste kada se u člancima odnose na zemlje juga: Portugal, Italija, Grčka i Španjolska (Spain, na engleskom), a kako bi podcrtali njihove specifične probleme: nekontrolirani deficit, ekonomska disfunkcionalnost, velika nezaposlenost, ogromno inozemno zaduživanje, nejasna politika nekretnina, kolaps obveznica, pad BDP-a i, povrh svega, laži oko izvršenje proračuna i oko unutarnje bilance. Nakon krize od 2008, Italija je zamijenjena Irskom, ali se sada spominju obje zemlje (PIIGS).

Kvalifikacija PIGS (dakle, svinje) korištena je čak i na stranicama Financial Timesa, kada se govori o uobičajenim predrasudama prema zemljama na periferiji europskog gospodarskog uspijeha, a nasuprot situacije rastućih ekonomija BRICS (Brazil, Rusija, Indija i Kina, ili China na engleskom). Taj list je igrao riječima 'brick' (cigla) i 'pig' (svinja) kao referencom na nešto što nije vjerojatno i što je poznati engleski idiom: 'flying pig' (svinja koja leti).

Drugi analitičari pak to kažu ovako: 'Prije osam godina svinje su zaista letjele, njihove ekonomije su bile u velikoj uzlaznoj putanji, ali se sada svinje ponovno približavaju zemlji', pisao je FT u rujnu 2008. a slične su metafore korištene u The Timesu, Newsweeku i The Economistu.

Inferiornost rimskog kršćanstva spram protestantizma?

Iako ekonomije gdje su nastale te sintagme i kritike (SAD i UK) također prolaze kroz kritične situacije, uvrede nisu nestale, a sve je počelo tezom sociologa Maxa Webera o inferiornosti rimskog kršćanstva spram protestantizmu u nastojanjima da se učvrste solventne kapitalističke ekonomije.

Pet prosjaka iz Morinove karikature ima tu vjersku pozu te su, osim Grka, katolici (Grčka jest pravoslavna, ali i Weber i svi nakon njega o pravoslavlju su govorili kao sestrični katolicizma). Ako bi postojala sprava za mjerenja sprege crkve i države, Grčka pobjeđuje, daleko, ispred Italije i Španjolske. Zadnji prizor koji nam je to zorno pokazivao bila je inauguracija grčkog premijera okružen gomilom svećenika koji je predvodio, u krugu oko mandatara, nadbiskup Atene i primas Grčke, Jeronim II.

Da se razumijemo, ima i toga drugdje: predsjednici španjolskih vlada i svi ministri, mnogi napadnuti od strane Katoličke crkve kao žestoki laicisti (poput donedavna premijera Rodrigueza Zapatera), moraju pred kraljem položiti zakletvu pred raspelom i Biblijom koja je otvorena na stranici na kojoj počinje starozavjetna Knjiga Brojeva (četvrta u Pentateuhu).

Je li Weber bio u pravu?

No, pogledajmo tezu njemačkog sociologa Maxa Webera (Erfurt, 1864. – München, 1920). On je to izložio u knjizi koja je brzo postala glasovita: 'Protestantska etika kapitalizma', objavljena 1905. On kaže: 'Protestantski svijet je ekonomski uspješniji od katoličkog zahvaljujući utjecaju protestantizma na svakog pojedinca: ljubav prema poslu, poštenje, štednja i dozvoljena privrženost materijalnim dobrima.'

Inače, protestanti nazivaju katolike ljenčinama, a katolici protestantima uzvraćaju da su materijalisti. Weber ovo tumači ovako: 'Katolik je po prirodi stvari konformist i više cijeni sigurnost, dok je protestant skloniji riziku. Katolička crkva žestoko kažnjava heretike, ali je blaga prema grešnicima. Protestantizam ne stavlja naglasak na obraćenje ili na ispovijed grijeha, već na osobno ponašanje. Svaki industrijalac zna da je nedostatak savjesti kod radnika u zemljama kao što je Italija jedan od bitnih prepreka kapitalističkoj evoluciji i bilo kakvom prosperitetu.'

To što je Weber govorio 1905. itekako je aktualno unutar EU-a: manjak radinosti i produktivnosti u zemljama juga i skandalozne stope odustajanja od radnih obaveza (i Hrvati, kada smo već kod toga, pretjeruju s bolovanjima), dokazuju postojanost Weberove kritike katoličkog (i pravoslavnog) juga. Jer, prema Weberu, protestant ne smatra da je rad kazna, katolici to pak vjeruju i tvrde u katekizmu da ih je Bog kaznio radom zbog istočnoga (iskonskoga) grijeha.

Eh, sada se protestankinja Angela Merkel pojavljuje kao ona koja je sposobna sanirati račune država na jugu, kao što se pomaže pijanog rođaka u dugovima. Ali ona traži da se poštuje tijek priče o trima svinjama ugroženih od vuka. Neće, naime, pomoći ukoliko PIGS-i ne budu spremne graditi betonom i ciglama umjesto slamom i ukoliko ne primijene poučak basne: skromnost, strogoća i žrtva su put do uspjeha.

A koliko je Weber točan kada se analizira ponašanje Katoličke crkve i njezine hijerarhije? Tehnokrat Mario Monti pomaže crkvi da izbjegne bilo koju žrtvu, pa najavljuje plan stezanja od 30 milijardi eura koja u dobroj mjeri dolaze od poreza na imovinu. Kad bi Katolička crkva u Italiji to trebala platiti, imao bi Monti još u kasi 2,5 milijardi eura. Izbjegavali su tu mjeru i oni koji su bili manje više vjerni talijanskoj državi nego vatikanskoj.

Slično je u Grčkoj gdje Pravoslavna crkva uživa u fiskalnom raju, a o Španjolskoj gdje je crkva drugi po snazi zemljoposjednik nakon države da i ne govorimo. A da nešto kažemo o okolnostima u Hrvatskoj i o raznim dvorima od oniksa? Mislim da nema smisla.

Protestanski dio Njemačke prosperitetniji i bolje uređen od katoličkog

Jest, Katolička crkva je kriva za neuspjeh. Nemojmo zaboraviti da je I. vatikanski koncil zapovijedao 'istjerivati iz svete Katoličke crkve, kao teške grijehe, liberalizam, kapitalizam, socijalizam, modernizam, darvinizam, sindikalizam, laicizam, sekularizam' i još 14 –izama. I danas će te naći mnoge učene katoličke glave koje se pitaju je li u redu da se katolik smatra liberalom.

Michael Burleich, povjesničar s Oxforda, misli da su za liberalne protestante, katolici utjelovljenje gospodarskog unazađenja i kulturnog oskurantizma, dok je protestantizam bio sinonim progresa i kulture, pa kaže: 'Moderne osobe same biraju što žele, a katolički svećenici vrše duhovnu i mentalnu prislilu nad bakama, seljacima i nad djecom koji tvore i katoličku većinu.'

Katolička Italija potvrđuje Webera, ali i Ludgera Wössmanna i Saschu Beckera, profesore ekonomije na Sveučilištu u Münchenu, koji također smatraju da je protestantski dio Njemačke prosperitetniji i bolje uređen od katoličkoga. Naime, sjever Italije je bogatiji i manje religiozan, dok je jug puno više pobožan, ali zato nerazvijen.

Teško je naći povjesničara religija koji se ne bi bavio Maxom Weberom. Jedan od najnovijih radova jest ogromna Povijest crkve koju je objavio Diarmaid MacCulloh sa Sveučilišta u Oxfordu (2.500 stranica) koji priznaje neke pokušaje Rima da se osuvremeni društvo ali smatra izuzetno racionalnima razloge njemačkog sociologa: 'Kolektiviteti su puno više skloniji od pojedinaca da ignoriraju nešto što im se događa pred nosom.' Pa da zaključimo vapajem: Halo Kaptol i Markov trg: Weber is calling!