Francuzi nemaju prevelikog problema s kršenjem tabua, samo poželjeli bismo im da je tema drukčija. Veo tajne oko dječjih samoubojstava rastavljen je na proste faktore i istraživači su naciji servirali brojke: 16 posto mlađih od 13 godina smatra smrt rješenjem za probleme u obitelji, školi ili u prijateljstvu. Šezdeset do 80 posto djece pati od tjeskobe u školi. Godišnje si život oduzme njih 30 do 40, i to očitom namjerom da počini suicid, piše Le Monde. Onih, pak, koji smrtno stradaju zbog radnji koje mogu dovesti do pogibije, bez da izravno žele smrt, ima preko stotinu. Fenomen se klasificira kao 'ekvivalent samoubojstvu', a radi se o pretjeranom naginjanju kroz prozor, pretrčavanje ulice u opasnim trenucima i tome slično, a sve zbog briga koje zatvaraju djecu u vlastitu unutrašnjost te prestaju realno analizirati informacije vanjskog svijeta.

Još jedna katastrofalan zaključak do kojeg je dovela studija: samoubojstvo je drugi najčešći razlog smrti Francuza mlađih od 25 godina.

Zemlja nije izolirana u porastu broja dječjih samoubojstava. Uzlazni graf bilježe kako u Rusiji tako i u središnjoj Europi. Najgora je situacija, ipak, daleko od nas: Južna Koreja. Kod Finaca je, s druge strane, najbolja.

Razlozi? Otkud početi... Neuroznanost objašnjava da djeca koja su predugo živjela u senzornoj deprivaciji daleko lakše reagiraju na impulse. Problem je to što kod najmanjih impulsi dolaze nenadano i pogubna je reakcija brza. Loša ocjena, prijekor učitelja, incident s prijateljima ili u obitelji. Tinejdžeri već drukčije reagiraju – prije nego što se odluče na nepovratan čin, prolaze kroz razdoblja tjeskobe, depresije ili agresije.

Le Monde se, pored općeg raslojavanja društvenog tkiva koje ostavlja djecu na milost i nemilost vlastitih nerazvijenih obrambenih mehanizama, usredotočio na situaciju u školi. Francuske su škole sve zahtjevnije, sve selektivnije, kod nekih stvaraju osjećaj opasnosti, uzbune, umora. Za razliku od Finske, gdje ne postoji ocjenjivanje sve do desete, 11. godine i gdje je kurikulum rasterećen. Broj dječjih suicida pao im je za 40 posto u proteklih 10 godina.

Južnokorejski školski sustav je, naprotiv, učinio sve ne bi li klince doveo na rub očaja. Prevelika stimulacija informacijama prisiljava mnogu djecu da nakon škole rade s instruktorima ne bi li pohvatali gradivo i bili bolji od drugih. Bolji i mrtvi, dodali bismo.

Boris Cyrulnik, predvodnik francuske studije, nudi indikatore za rješenja: identificiranje i pomaganje rizičnim obiteljima, prilagođavanje škola dječjem ritmu, razvijanje izvanškolskih aktivnosti i općenito mjesta gdje se djeca mogu slobodno izraziti.