Nakon objave da mu zagrebački gradonačelnik Milan Bandić želi uručiti visoko priznanje glavnog grada Hrvatske, Lončar je ustvrdio kako je postao 'predmetom kampanje koja je poprimila sve odlike javnog linča', poručivši da nema namjeru braniti se od recikliranih optužbi jer se, kako je kazao, sve što je govorio može provjeriti uvidom u relevantne dokumente.

'Uostalom, postoje i živi svjedoci', navodi Lončar, dodajući kako su optužbe neutemeljene i bespredmetne, dok one koji ih iznose 'ne zanimaju ni dokumenti ni sjećanja sudionika zbivanja'. Umirovljeni političar i diplomat naglasio je kako mu je 'ispod časti licitirati onime što je učinio za Hrvatsku i njezin položaj u svijetu nakon raspada Jugoslavije'.

'Prošlost o kojoj govorim uključuje poslijeratni razvoj i međunarodnu afirmaciju Jugoslavije, a time i Hrvatske, u čemu sam imao ne malog udjela. I, napokon, ta prošlost uključuje već gotovo tri desetljeća postojanja samostalne Republike Hrvatske, u čemu sam također ostavio trag. Objektivni političari procijenit će moju ulogu u svemu tome. Zapjenjeni hajkači – ne', zaključio je u svom obraćanju Lončar.

Hrvatska na pobjedničkoj strani

Budimir Lončar rođen je 1. travnja 1924. godine u Preku na otoku Ugljanu te se kao mladić aktivno uključuje u partizanski pokret od samih početaka Drugog svjetskog rata. Već 1943. godine postaje član SKOJ-a, a dvije godine kasnije i KPJ-a. Iz tog i poslijeratnog razdoblja upravo potječu i nedokazane priče kako je Lončar sudjelovao u zločinima.

U NOB-u je, prema vlastitim riječima, sudjelovao 's ponosom dajući svoj skroman doprinos tome da su danas u Hrvatskoj i moj Zadar i Rijeka, Istra i otoci te da je Hrvatska na kraju Drugog svjetskog rata bila na pobjedničkoj strani'.

Samo pet godina nakon rata postaje konzul u Generalnom konzulatu SFRJ u New Yorku, u kojem ostaje do 1956., kada se vraća u domovinu te idućih osam godina provodi kao načelnik odjela za analizu i planiranje u tadašnjem ministarstvu vanjskih poslova. Uz to, obnaša ulogu posebnog savjetnika ministra vanjskih poslova, dok 1965. godine, na vrhuncu jugoslavenske politike nesvrstanih i jačanja tog pokreta koji danas broji 120 zemalja članica, odlazi za veleposlanika u Indoneziju.

Nakon mandata u Jakarti, Lončar se 1969. vraća u sjedište jugoslavenske diplomacije te iduće četiri godine provodi kao posebni savjetnik ministra vanjskih poslova. Početkom 70-ih, na vrhuncu zatopljenja odnosa bivše države s Njemačkom, odlazi za veleposlanika u Bonn, u kojem se zadržava do 1977., kada se još jednom vraća u Beograd, ovaj put na mjesto podtajnika za političke poslove u ministarstvu vanjskih poslova. Godine 1979. izabran je za jugoslavenskog veleposlanika u Sjedinjenim Državama, a pet godina kasnije postaje zamjenik ministra vanjskih poslova bivše države. Od 1987. pa do 1991. provest će na poziciji ministra vanjskih poslova države na samrti.

Posredovanje u međunarodnim krizama

Tijekom diplomatske karijere sudjeluje kao šef ili član izaslanstva u radu 35 redovitih, kao i većine specijalnih zasjedanja Godišnje skupštine UN-a, a kao jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih aktivno je sudjelovao na svim samitima te organizacije, unutar koje je posredovao u rješavanju konflikata i kriza.

Pored toga, sudjelovao je u pripremama za uspostavljanje Konferencije za europsku sigurnost i suradnju (KESS), a ujedno je osnivač Skupine nesvrstanih i neutralnih zemalja unutar KESS-a, koju su činili Austrija, Cipar, Finska, Lihtenštajn, Malta, San Marino, Švedska i Švicarska. Osnivač je i Kvadriterale, koju su činile Austrija, Mađarska, Italija i bivša Jugoslavija, a kasnije i Pentagonale.

Bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović u razgovoru za tportal ističe kako je Lončar veliko ime hrvatske, pa i svjetske politike.

'Riječ je o čovjeku koji je od mladosti antifašist, sudionik NOB-a te političar koji je prošao sve stepenice trnovitog puta koji mora proći svaki istaknutiji političar. Lončar je bio više nego uspješan diplomat, visoki dužnosnik u ministarstvu, kasnije i ministar vanjskih poslova bivše Jugoslavije. I danas je legenda u mnogim državama koje su nekada bile dio Pokreta nesvrstanih. Uloga koju je igrao u tada vrlo jakoj Titovoj diplomaciji i ambasadorska služba u SAD-u, Njemačkoj i Indoneziji osigurale su mu to da i danas njegova riječ ima težinu kod važnih ljudi svjetske politike. O njegovu ugledu na svjetskoj sceni govori i to da je bio posebni predstavnik glavnog tajnika UN-a za Pokret nesvrstanih', mišljenja je Josipović.

Tajna političke dugovječnosti

Slično razmišlja i Ivica Maštruko, iskusni diplomat, posljednji jugoslavenski veleposlanik pri Svetoj Stolici i veleposlanik RH u Italiji, Grčkoj, Armeniji, Sloveniji, Moldaviji i Rumunjskoj. Za Maštruka je napad na Lončara potpuno neosnovan i politički uvjetovan, 'bez ikakvog temelja', a tajnu njegove političke dugovječnosti pripisuje ostvarenim kontaktima s najvažnijim imenima svjetske politike: Mihailom Gorbačovom, Henryjem Kissingerom, Fidelom Castrom, Margaret Thatcher, Richardom Nixonom, Helmutom Kohlom, Willyjem Brandtom i Hansom Dietrichom Genscherom, između ostalih.

Događaj iz 1991. godine, kada je međunarodna zajednica tadašnjoj Jugoslaviji, a samim time i Hrvatskoj, nametnula embargo na uvoz oružja koji joj je otežao naoružavanje u presudnom trenutku obrane od velikosrpske agresije, Maštruko pojašnjava govoreći da je Lončar u tim trenucima s hrvatskim vrhom, predsjednikom Franjom Tuđmanom te njegovim najbližim suradnicima Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem, dogovorio internacionalizaciju zbivanja.

'Priča da iza embarga na oružje Hrvatskoj stoji upravo Lončar potpuna je besmislica. Embargo se upravo odnosio na Jugoslaviju i Jugoslavensku narodnu armiju, a ne i na Hrvatsku, koja u to vrijeme još nije bila međunarodno priznata država, pa samim time i nije joj mogao biti nametnut embargo. Upravo je Lončar zaslužan za to da se Vijeće sigurnosti UN-a pozabavi ratom u Jugoslaviji i pokuša spriječiti daljnje krvoproliće, ali i da se međunarodno prizna Hrvatska', smatra Maštruko, dodajući kako su napadi na diplomata 'kontinuirani, a temelje se pogrešnim premisama te informacijama iz političkih i revizionističkih razloga'.

Bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović za tportal ističe kako je Lončarova dosljednost u antifašizmu razlog za to što desni krugovi u Hrvatskoj izvan konteksta interpretiraju njegov angažman i pokušaj da se na razini međunarodne zajednice zaustave krvoproliće i agresija na Hrvatsku.

Savjetnik dvojice predsjednika

'Ne treba zaboraviti ni njegov doprinos u tome da Hrvatska 2008. godine, usprkos protivljenju država EU-a, postane nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. Za državu koja je prije deset godina završila mirnu reintegraciju i definitivno izašla iz oslobodilačkog rata, ali i bila pod optužbama za toleriranje zločina i neprimjeren angažman u BiH, bio je to velik diplomatski uspjeh, za koji nemale zasluge nosi i Budimir Lončar', naglašava Josipović.

Lončar i nakon smrti Jugoslavije nastavlja s diplomatskom aktivnošću, a njegov rad i kontakte prepoznaju i u Ujedinjenim narodima te 1993. godine postaje specijalni predstavnik glavnog tajnika UN-a pri Pokretu nesvrstanih zemalja. Uz to, postaje član brojnih međunarodnih diplomatskih udruga koje promiču dijalog, a 2004. i posebni savjetnik hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića.

Za vanjskopolitičkog i savjetnika za međunarodne odnose uzima ga i Mesićev nasljednik Josipović te ga imenuje predsjednikom Savjeta predsjednika RH.

'I kao savjetnik predsjednika Mesića za vanjsku politiku i kao predsjednik mog Savjeta za vanjsku politiku pokazao se kao vrhunski analitičar i čovjek koji je u stanju predvidjeti događaje na međunarodnoj sceni. Smatram ga iznimnim diplomatom i analitičarom te istinskim domoljubom. On je svojim domovinama, najprije Jugoslaviji, a kada se ona pokazala nemogućim državnopravnim okvirom za Hrvatsku - i Hrvatskoj, služio iskreno, maksimalno profesionalno i s najboljim namjerama', ističe Josipović, podsjetivši kako je bilo i mnogih drugih velikih ličnosti naše povijesti koje su u vremenu kada se jugoslavenska utopija činila mogućom služile Jugoslaviji, da bi kasnije, razumijevajući promijenjene povijesne okolnosti, svoju energiju posvetile neovisnoj Hrvatskoj.

'Zar predsjednik Tuđman nije dobar primjer za to? Zato onima koji s toliko mržnje govore o Lončaru poručujem da je on za Hrvatsku napravio puno više od mnogih svojih zadrtih kritičara', zaključuje Josipović u razgovoru za tportal.