Što trenutno radite na Sveučilištu Queensland u Brisbaneu?

Trenutno čekam ispravak i ocjenjivanje doktorata. Ovdje nema obrane doktorata, nego sve ide pismenim putem. Kada se preda doktorat, on se onda šalje dvojici 'ocjenjivača' koje je nominirao moj glavni mentor. Odabir ocjenjivača je prilično kompleksan. Pravila su napisana na četiri A4 stranice. Naprimjer, ispitivač ne smije imati publikaciju s mojim mentorima ili sa mnom u prethodnih pet godina, ne smije biti netko s kime sam ja ili moji mentori u prošlosti diskutirala svoj projekt, ne smije biti sa Sveučilišta Queensland i slično. Cilj je da ocjenjivanje bude što objektivnije. Ja sam dobila komentare svojih ocjenjivača i odgovorila na svaki njihov komentar. Sada čekam da netko unutar fakulteta evaluira moje odgovore i ako sve bude u redu, unutar sljedećih mjesec, dva trebala bih dobiti svoj doktorat.

Vaš put znanstvenice odveo vas je na, do sada, tri sveučilišta, Zagreba, Züricha i Brisbanea. Možete li nakon tih deset godina ocijeniti koji su bili glavni razlozi odlaska iz Hrvatske i hoćete li se vratiti? Jesu li u odlasku prevagnuli privatni ili profesionalni razlozi?

Mnogo me ljudi pita kako sam se odlučila na tako veliki korak, odlazak iz Hrvatske. Nije to nešto o čemu sam duboko razmišljala. Pružila mi se prilika da odem u Zürich i otišla sam. Osnovni plan je bio otići na samo jednu godinu, tako da sam uzela pauzu na PMF-u. Kada sam odlazila, nisam znala hoću li moći razumjeti strani jezik i onda na njemu još i učiti i polagati ispite, ali uspjela sam i ostala. Godinu dana, koju sam provela na PMF-u, pamtim kao prekrasno razdoblje svog života. To je godina u kojoj sam upoznala neke od meni najbližih prijatelja. U Zürichu sam ostala, jer je fakultet bio bolje organiziran. Iako je zoologijskih i botaničkih praktikuma bilo manje nego na PMF-u, sve ostalo je bilo izvrsno. Na praktikumima je svatko imao svoj pribor, datum i vrijeme ispita se znalo od početka semestra, a ne kao kod nas kada dan ranije ne znaš hoće li biti ispita ili neće, nije bilo rupa od četiri sata između predavanja, a i da ih je bilo, postojao je prostor dostupan studentima gdje se moglo učiti ili družiti. Za većinu stvari koje su bile bolje u Zürichu nije trebao novac, nego samo bolja organizacija. Organizacija koja studentima stvara atmosferu za učenje i želju za učenjem, atmosferu koja ti pokazuje da te se cijeni kao odraslu osobu, da je tvoje vrijeme jednako važno kao i profesorovo, da je tvoj rad ono sto se računa. Iako je početak u novom gradu s drugačijim jezikom i kulturom, bez prijatelja, težak za svakoga, a pogotovo za nekog s devetnaest godina, opet bih izabrala odlazak i ostanak u Zürichu, jer iako je početak bio težak, a koji nije? Šest godina u Zürichu bilo je jedno predivno iskustvo i, ako mi se ikada pruži prilika, opet bih otišla onamo živjeti. Zürich je moj drugi dom.

Nakon mastera i godine dana rada u paleontološkom i zoološkom muzeju u Zürichu, htjela sam upisati doktorat. U Hrvatskoj bih morala plaćati doktorat i, sudeći po iskustvima nekih mojih prijatelja, biti potrčko za profesore i raditi svoj projekt sa strane, u 'slobodno' vrijeme. Raspitivala sam se o doktoratima u Europi, ali tu je uglavnom bio problem što do tada nismo bili u EU, tako da nisam bila prihvatljiva za te projekte. I onda mi je jedan od mojih mentora iz Züricha proslijedio mail s oglasom za doktorat u Brisbaneu na koji sam se onda prijavila i dobila. I opet odlazak u Brisbane nije bio planiran niti sam ja razmišljala kako bih htjela otići iz Europe, nego sam imala dvije opcije: doći u Hrvatsku i biti nezaposlena ili otići na doktorat u Brisbane, za koji sam dobila stipendiju. Izbor je bio vrlo jednostavan.

U Brisbaneu planiram ostati još tri godine. Ovog puta ostajem iz osobnih razloga. Moj partner je dobio postdoc na tri godine na fakultetu. Postdoc od 3 godine je dug postdoc i ta se prilika ne propušta. Za mene to znači da sada trebam naći posao. Nisam sigurna želim li ostati u znanosti. Iako rad u znanosti ima mnogo prednosti, zanimljiv je jer radiš ono što voliš, fleksibilno je radno vrijeme, pa mogu doći na posao u podne i raditi do ponoći, mogu raditi kod kuće, mnogo je putovanja, ali donosi i mnogo nesigurnosti. Kao što sam spomenula, ugovor od tri godine je dobar ugovor. Posao se ne traži u istom gradu u istoj zemlji, posao se traži na cijelom svijetu. To znači da kada ti istekne ugovor, istekne ti i viza i ako nemaš već novi ugovor, onda ne samo da nemaš financijsku sigurnost, nego ni ne znaš kamo dalje. To ne znači da ako mi se pruži prilika, ne bih prihvatila postdoc. Možda neću raditi kao znanstvenik, ali znanost će uvijek zauzimati važno mjesto u u mom životu, jer znanost je zabavna. Ja bih najviše voljela raditi u muzeju, ali vidjet ćemo što će biti. Sigurna sam da ću naći posao u kojem ću uživati, a možda će trebati samo malo strpljenja.

Moj partner je Nijemac i nakon tri godine planiramo se vratiti u Europu, ali ne u Hrvatsku. Divno bi bilo vjerovati da će se situacija u Hrvatskoj poboljšati u sljedeće tri godine i da će biti barem jedno radno mjesto za jednu biologinju/paleontologinju i jednog kvantnog fizičara, ali iskreno sumnjam. Teško je naći posao za znanstvenike bilo gdje u svijetu, a kamoli za dva znanstvenika u Hrvatskoj. U Brisbaneu u Australiji je situacija za znanstvenike teška, jer nema posla. Naprimjer, petero mojih prijatelja, koji su i međusobno jako dobri prijatelji, čak i cimeri, i od kojih je dvoje u paru, nedavno se prijavljivalo za isti posao. Nova australska vlada je jako smanjila novac za znanost. A kako bi jedna zemlja trebala napredovati bez znanosti? Smatram da je to veliki dio problema i u Hrvatskoj.

Nedavno je ministar znanosti i obrazovanja Vedran Mornar izjavio da bi studenti koji bi nakon završetka studija htjeli otići u inozemstvo, trebali vratiti novac za studiranje. Mislite li da je to dobra poruka desecima tisuća mladih ljudi u Hrvatskoj i je li Mornar u svom mandatu mogao dati neku kreativniju ideju za zadržavanje visokoobrazovnog kadra u zemlji?

Smatram da je to na neki način ucjenjivanje. Hrvatska bi trebala otvoriti radna mjesta za visoko obrazovane ljude, a ne ih ucjenjivati. Jasno mi je da je to lakše reći nego učiniti, ali negdje se mora početi. Koliki dio proračuna Ministarstva znanosti i obrazovanja ide na poticanje znanstvenih projekata? Hrvatska mora shvatiti da bez znanosti nema napretka. A ovo ucjenjivanje opet pokazuje generalan stav prema mladim ljudima. U našem društvu nas se uči da mladi moraju poštovati starije, a što je s poštovanjem starijih prema mladima? Ako se ucjenjuje i ne poštuje mlade visoko obrazovane ljude, koga onda poštovati i poticati?

Ako ćemo o plaćanju studija u Hrvatskoj, usporedimo to sa Zürichom. Svaki student u Zürichu plaća fakultet, a iznimke su studenti čiji roditelji imaju mala primanja i studenti koji imaju izvrstan prosjek. Prije četiri godine, po semestru se u Zürichu plaćalo oko 3500 HRK, ali da se u Hrvatskoj toliko plaća, ne bi se dobio standard kao u Zürichu. Za 3500 kuna po semestru ne samo da sam imala vrhunski organizirane rasporede, ispite, praktikume, terensku, nego sam imala i besplatan pristup knjižnicama, znanstvenim časopisima, softwareima, naprimjer Microsoft Office, Adobe Package, sportskom centru koji je nudio 150 sportova i bazen, prostoru za učenje, prostoru za meditaciju i, najvažnije, imala sam poštovanje kolega bez obzira na njihov rang. Plaćajmo fakultet u Hrvatskoj ako ćemo imati ovakve ili slične uvjete, ali ne može se naplaćivati nešto čija se vrijednost neće povećati. Ako je ono što fakulteti nude studentima jednako bez i sa plaćanjem, zašto plaćati? Treba se studentima ponuditi nešto više od diplome.

Hrvatsku redovno godišnje napušta više ljudi nego što se useljava. Naprimjer, 2012. odselilo se više od 12 tisuća građana, a vlast što god radila, nezaposlenost i recesija rastu ili su ustaljeni već šestu godinu za redom, iako se mnogi slažu da ni ranija gospodarska slika nije bila puno bolje utemeljena. Kako gledate na tu situaciju iz perspektive mladih iseljenika?

Kao što sam već ranije spomenula, neće biti napretka dok se ne počne ulagati u znanost. Ja bih se voljela vratiti u Hrvatsku, ali vjerojatno neću čak i kada bih dobila posao. Jer dok god ja moram biti beskrajno zahvalna svima i svakom za to što imam posao, to nije to. Posao nije moja privilegija, posao je moje pravo. Ja volim Hrvatsku, ali volim svoj život više. Možda to zvuči grubo, arogantno, sebično, ali ja ne želim mnogo. Želim živjeti svoj život, ići na posao, plaćati porez, uštedjeti nešto novca da mogu s vremena na vrijeme putovati, želim da moj bankovni račun bude uvijek pozitivan, želim da moja djeca ne moraju plaćati moje dugove, a najviše od svega želim biti sretna. Kad mi Hrvatska sve to bude mogla priuštiti, ja se odmah vraćam.

Što vas se posebno dojmilo u australskom društvu? Kakav je odnos društva i vlasti prema znanosti i visokom obrazovanju? Mogu li se neke dobre ideje i primjeri primijeniti i u Hrvatskoj?

Iskreno, u Australiji me se više dojmio način života nego društvo. Ovdje je vrijeme divno, može se na plažu i ronjenje cijele godine, ljudi su opušteni, sve je prilično ležerno. Fakultet je dobro organiziran, radni uvjeti i zdravstveno osiguranje su odlični. Ali općenito se u društvu osjeti nedostatak povijesti, jer se 'ne računa' što je bilo prije bijelaca, tako da je društvo prilično rasističko. Što se tiče znanosti, situacija je lošija sada nego što je bila u prošlih pet godina. Nova vlada je prilično staromodna i ne vidi vrijednost znanosti i dugoročnog napretka, nego bi sve radi za brzu zaradu. Nadam se da će se to uskoro promijeniti i ovdje i u Hrvatskoj. Ja volim svoj život ovdje, ali se veselim povratku u Europu, gdje ću biti i bliže Hrvatskoj.