Ono što je naše kao da je ničije, a može biti i svačije. Ono što pripada hrvatskim građankama i građanima kao da ne pripada nikome, a može pripasti svakome. Uvjet je samo da je taj svatko ili član ili je povezan s SDP-om i(li) HDZ-om (ili njihovim satelitima) te da je dovoljno beskrupulozan. Iako već 25 godina živimo u kapitalizmu, do većine moćnih nacionalnih i lokalnih političkih glava još nije doprla svijest o tome da novac koji troše/dijele ne pripada njima, nego narodu i da bi oni trebali biti samo upravljači raspodjele tih sredstava, ali po zakonu i s ciljem da ovo društvo napreduje i da se Hrvatska razvija. Da stvar bude gora, veći dio stanovništva s pravom glasa smatra kako je normalno da tzv. javnim novcem političari raspolažu kako njima padne na pamet
Svi parlamentarni i lokalni izbori dosad, bez iznimke, pokazali su kako politički kriminal nije presudan za gubitak političkih utakmica. Štoviše, mnogima koji su znali koliko sitniša treba baciti narodu, kriminal je pomagao i pomaže da ostanu na vlasti u svojim selima, gradovima ili državi. Da je, kojim slučajem, HDZ uspio negdje pronaći novac kojim bi posljedice ekonomske krize 2007-2011. (izazvane i metastaziranim političkim kriminalom) ublažio za dovoljan broj birača, vjerojatno bi imao ozbiljne šanse za ostanak na vlasti 2011. godine, bez obzira na kriminal Ive Sanadera i ekipe. Jer prosječna biračica i birač u Hrvatskoj, baš kao i političari koje biraju, uglavnom nemaju svijest o nekom zajedničkom, općem interesu, već samo o svom, osobnom i kratkoročnom interesu. Političari koje biraju dobri su i dok kradu samo da i njima daju. Nažalost, nema razloga da vjerujemo kako će situacija biti drukčija na predstojećim parlamentarnim izborima.
U tom pogledu već smo, kao zajednica, izgubili svaku nadu da ćemo dočekati da izabranoj vlasti nije primarni cilj brzo bogaćenje pojedinaca i grupa koje tu vlast čine i to je možda i najgora dugoročna posljedica kriminalnog modela vladanja, ugrađenog prije 25 godina u same temelje države.
Kad je Zoran Milanović dolazio na vlast, tvrdio je da su oni bitno drukčiji od HDZ-a kad je riječ o trošenju naših para. Izgubljene godine za nama dokazat će, međutim, suprotno pa Kukuriku koalicija danas ne nosi više samo žig nesposobnosti, nego i teških koruptivnih afera, državnoga kriminala, zločina bez kazne. Milanović je čvrsto stajao i stoji iza svakog svog 'čovjeka' do kraja, bez obzira na kriminalna nedjela i sukobe interesa, izmicao se sporo i tek onda kad i ako bi pritisak DORH-a postao nepodnošljiv. Naravno da među pripadnicima vladajuće koalicije ima poštenoga svijeta, ali oni ne čine većinu ekipe i oni su duboko kompromitirani svaki put iznova kad se otkrije da njihove kolege naš novac troše kršeći zakone države kojom vladaju, a da zbog toga ne bivaju maknuti s vlasti, odnosno, političke scene. Protuzakonito trošenje državnog novca, kakvom svjedočimo ovih dana u slučaju ministra Vedrana Mornara, naprosto je nedopustivo, riječ je o zloupotrebi položaja i ovlasti i kao takvo trebalo bi biti oštro i brzo (politički) kažnjeno.
I dok premijer o tom slučaju šuti, ali pametuje nezaposlenoj učiteljici da se bavi politikom želi li živjeti bolje, doista je mučno slušati i gledati Mornara kako zamuckuje kad ga se pita na temelju čega i za što je HOO-u isplatio 25 milijuna kuna, a da osnovni i jedini zakonski uvjet – da im je odobren program - nije ispunjen. I još se i pravi lud, pitaju ga kako je i zašto transferirao 25 milijuna kuna našeg novca, bez zakonskog uporišta, a on priča da spašava sport i petlja o osvojenim medaljama. To, nažalost, nije ništa novo – u Hrvatskoj nije zabilježeno da je ijedan političar koji je uhvaćen u kršenju zakona priznao da je to činio. Svi su oni nevini. Čak i kad imaju odnošaje s našim zdravim razumom.
Ustrajavanje na političkom putu na kojem su slučajevi poput Mornarovog ili Zmajlovićevog uobičajeni dio folklora, a da se istovremeno nema žive ideje kako se izvući iz živog blata gospodarske krize, put su u siguran i zasluženi izborni poraz. Naivna očekivanja kako će tzv. lijevo-liberalni birači do kraja ostati uz kukurikavce samo zbog straha od HDZ-a Tomislava Karamarka i cenzorskog novodomoljublja, bez obzira na 'kukuriku' politički kriminal i njihovu antologijsku nesposobnost, posve su promašena. Ti birači tradicionalno neće podržati HDZ, ali traže nova rješenja i ako im se ona ne ponude, naprosto neće izići na birališta. Upravo zbog toga Karamarko može ovih dana s viškom optimizma najavljivati dvotrećinsku pobjedu na predstojećim izborima i hladiti šampanjac. Čak i s izbornim stožerom koji vode osobe pod istragama DORH-a i USKOK-a. Čak i ako pred izbore padne pravomoćna presuda HDZ-u za zločinačko udruživanje u slučaju Fimi media, u kojem smo opljačkani za 70 milijuna kuna.
Jer da na vlast nisu postavljeni beskrupulozni likovi poput ministra Mornara ili Zmajlovića, da ih se na vlasti ne održava i kad dokazano krše zakone ove države i načela dobrog vladanja i to s konkretnim financijskim štetama, onda bi i sva ova osvjedočena nesposobnost bila lakše podnošljiva. Ovako, više nema bitne razlike između SDP-a i HDZ-a, te stranke su dva lica istog hrvatskog novčića.
Realno, te dvije stranke ujedno su i, nažalost, u ovom povijesnom trenutku jedine u stanju okupiti ekipe s kojima će formirati vlast i očekivano je da će se većina birača, a nju čini koristoljubiva i ne baš inteligentna navijački raspoložena amorfna masa, okrenuti HDZ-u i satelitima. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog iluzije kako će s njima nastupiti promjena, a promjena je, pa makar sadržajno posve i bila prazna, ono za čime ta masa čezne. I promjena je, kako dobro znamo, jedina u životu sigurna.
