Njemačka izgleda kao svijetla iznimka među razvijenim svjetskim gospodarstvima. Istina, njezino gospodarstvo stegnulo se više od gospodarstava većine bogatih zemalja tijekom svjetske recesije 2008. godine, ali je stopa nezaposlenosti danas u Njemačkoj neusporedivo manja nego u svim ostalim zemljama. Uza sve to nitko ne spominje snižavanje njemačkog kreditnog rejtinga, što je postalo trend u ostalim zemljama eurozone. No je li njemački ekonomski model primjenjiv i na ostale zemlje, pita se The Economist
Ipak, nisu sve vijesti dobre. Njemačko gospodarstvo smanjilo se u posljednjem kvartalu 2011, a sve da i brojke iz prvog tromjesečja ove godine ne pokažu da je i sama Njemačka u krizi, njezino gospodarstvo će i dalje trpjeti zbog recesije koja je pogodila ostale zemlje eurozone i zbog usporavanja gospodarstva zemalja u razvoju. No rast od samo jedan posto je dovoljan za otvaranje novih radnih mjesta, tvrdi Bert Rürup, koji predviđa da će do 2030. Njemačka postati najbogatija velika zemlja u smislu prihoda po glavi stanovnika.
Ostale zemlje rado bi uvele njemački ekonomski model, no on nije tako pogodan za izvoz, piše The Economist.
Španjolski ministar obrazovanja pokušava uvesti njemački 'dualni sustav strukovnog obrazovanja', koji kombinira razrednu nastavu s radnim iskustvom. Nicolas Sarkozy započeo je svoju kampanju za reizbor njemačkom krilaticom: 'Radna mjesta, radna mjesta, radna mjesta'.
'Ako djeluje u Njemačkoj, zašto ne bi i kod nas?', pita se Sarkozy.
No je li model moguće kopirati? Njemačka je možda reformirala svoj model u posljednjih nekoliko godina, ali u osnovni kostur je iznimno star, a možda i neponovljiv, piše The Economist.
U ranim 2000-im, uz niski rast gospodarstva i visoke stope nezaposlenosti, tadašnji kancelar Gerhard Schröder, socijaldemokrat, započeo je drugi krug iscrpljujućih reformi. Njegova reforma tržišta rada smanjila je nezaposlenost i liberalizirala rad na određeno. Kada je 2005. Angela Merkel postala kancelarka, podigla je dob za umirovljenje sa 65 na 67 godina te je promijenila ustav kako bi prisilila državne i savezne vlade da smanje svoje strukturne proračunske izdatke, što je poslužilo kao predložak za stvaranje europskog fiskalnog pakta.
Osim navedenoga, povlastice koje su se smatrale svetima su srezane. Nejednakost u prihodima je porasla, a isto se dogodilo i s nezaposlenošću. Radnici u industrijskim poduzećima, koja su jezgra i mišić njemačke proizvodnje, nisu bili izravno pogođeni. No porast slabo plaćenih, nesigurnih poslova je snižavao troškove usluga, zbog čega su tvornički radnici prihvaćali skromnije povišice.
Njemačka je čak jedno vrijeme eksperimentirala i s američkim modelom standardizirane proizvodnje tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, što je bio jedan od razloga zašto je uvozila nekvalificirane radnike iz Turske i drugih zemalja. Sirena s one strane Atlantika ponovno je pozvala Njemačku 1990-ih i 2000-ih na deregulaciju i maksimiziranje vrijednosti dioničara. Kada je došlo do financijske krize, Njemačka se vratila svom modelu.
Markus Miele, direktor tvrtke za kućanske aparate koja ima tradiciju dugu 113 godina, kaže kako njihov 'cilj nije povećati kratkoročni profit, već se usmjeriti na ono gdje žele biti kada predaju tvrtku sljedećoj generaciji'.
Oko polovine njemačkih srednjih škola ima dualni sustav koji kombinira razrednu nastavu s radnim iskustvom. Državne i lokalne vlade grade škole gdje učenici dobivaju teorijsko znanje. Gospodarske komore i industrije provode ispite. Kad stranci pitaju zašto je nezaposlenost mladih tako niska (samo 8,2 posto, u usporedbi sa Španjolskom koja ima 50,5 posto), stariji Nijemci se pozivaju na dvojni obrazovni sustav.
Platforma za njemački uspjeh izgleda opasno ograničena, piše The Economist. Vozila, strojevi, elektronski uređaji i kemikalije zaslužni su za više od pola njemačkog izvoza, a izvoz je taj koji je omogućio njemački rast od 2001. do 2007. Optimisti smatraju da Njemačka može zadržati svoj udio u svjetskoj trgovini, koja raste dvostruko brže od globalne proizvodnje. Ipak, to je veliki ulog na tankoj kriški gospodarstva, piše The Economist.
OECD predviđa da će kako stanovništvo bude starjelo potencijalni rast Njemačke padati te da će pasti ispod jedan posto do 2020, a temeljni problem je podizanje produktivnosti u sektoru pružanja usluga i povećanje plaća u skladu s tim.
Bilo koji državni vođa s potporom iza sebe i smjelošću može oponašati nešto od njemačkog modela, bilo da se radi o podizanju dobi za umirovljenje (s čime je Francuska tek počela) bilo o rezanju socijalno-sigurnosnih doprinosa, što Sarkozy najavljuje. Također, program strukturnih reformi u Južnoj Europi je djelomično inspiriran Njemačkom. Dvojni obrazovni sustav može se izvoziti, ali ne preko noći. Tijekom krize Italija je uvela shemu kraćeg radnog vremena kao u Njemačkoj, ali su rezultati bili razočaravajući: talijanske tvrtke i njihovi radnici ne mogu oponašati uređenu njemačku fleksibilnost. Njemačka može ponuditi lekciju kako se vratiti u formu, ali bit njenog modela je previše duboko ukorijenjena da bi se mogla kopirati s lakoćom.
