Prijedlog za ovrhu već je donesen. Dvadesetogodišnji sin također je bez posla i zajedno s majkom uzaludno obilazi šaltere burze, dok je 30-godišnja kći, časna sestra, zavjetovana na skroman život pod okriljem Crkve, bez ikakve mogućnosti da financijski pomogne majci i bratu. Suprug i otac preminuo je prije 23 godine, a rad u Kamenskom u više smjena i poslovi sa strane više od dva desetljeća jedva su pokrivali najosnovnije životne potrebe, piše Novi list.

Đurđa Grozaj bila je čak i jamac za bankarski kredit bliskoj prijateljici. Ispostavilo se da je posrijedi bila prevara za tobožnju hitnu operaciju prijateljičinog muža – tuđi kredit tako je plaćala punih pet godina.

U suzama, psihički slomljena, posredstvom novinara došla je u prostorije udruge B.a.b.e, nevladine organizacije za zaštitu ženskih prava smještene tik uz Kuću ljudskih prava. Naša ekipa i koordinatorica udruge Zdravka Sadžakov teško su mogli sakriti šokiranost onim što nam je Đurđa Grozaj ispričala.

'Išla sam pred tramvaj... nisam mogla više. Vozač je zakočio. Ni tramvaj me nije htio pregaziti...', zajecala je nesretna žena.

'Toliko očaja se nakupilo u meni, najviše mi je žao moje djece. Oni su ostali bez oca. Zdrav čovjek koji se jednog dana srušio, operirali su ga pogrešno i on je umro. Bježala sam u podrum da mogu plakati, da me ne vide djeca... Uzaludno, znali su da plačem, čuli su me i dočekivali ispred vrata', otvorila je srce gospođa Grozaj.

'Cijeli sam život radila u više smjena, ostajala duže na poslu i subotama dolazila ako treba. Kad je bilo hitno, nazivali su mene i kolegice doma da se vratimo na posao skrojiti odijela za političare i ljude na položajima. Znate, naša odijela i radne uniforme danas nose i ljudi iz Zagrebačke banke...', kroz suze je pričala bivša radnica Kamenskog.

'Gdje je nestalo mojih 35 godina staža? Tko će mene primiti? I na burzi nas gledaju svisoka, od njih ne dobivamo ništa. Pitala sam ih jednom kako im nije žao nas žena. I mi smo nečije majke. Ja sam konstruktor, ne krojač. I da hoću šivati, ne mogu jer nemam više ni mašinu. Žao mi je moje djece, mladih koji ne mogu naprijed, da se probiju. Oni sjede po parkovima, nema ih tamo gdje se treba odlučivati. Studenti i mediji su nam dali podršku kad smo štrajkali glađu za spas Kamenskog. Oni su nam bili najbolji odvjetnici. Ponosna sam na moju djecu jer su ostala poštena. Jedino mi je ponos ostao, sve ostalo su mi uzeli. Predsjednik nas je pozvao na kavu, ali ja se kave moram odreći jer nemam novca ni za to', ispričala je nesretna žena, jedna od 400 otpuštenih radnica Kamenskog koje su prije nekoliko dana dobile nagradu Ponos Hrvatske, na manifestaciji održanoj pod pokroviteljstvom predsjednika Ive Josipovića.