Nisam neki pobornik sjedenja i čekanja sudbine. Život je ono što učiniš od njega. Ali to ne znači da nije gušt sjesti. Pogotovo kada ti se pridruži načitana studentica medicine kojoj je otac na vladinoj crnoj listi, kojoj su oduzeli putovnicu, koja je dobila gumenim mecima po faci, kojoj je frend završio u zatvoru zbog pjevanja i koja ti, naravno, nakon svega plati i čaj. Turci su stvarno neljubazni do razine neugode. Kurdi još gori. Nakon što mi prošlog tjedna Mustafa nije dao da mu platim cugu, sada mi Dilan – a iskoristio sam je strašno – radi isto.

Kurdska nacionalna elegija provlači se kroz medije valjda posljednjih 30 godina, htio sam upecati nekog iz njihovih redova da mi prepriča svoju istanbulsku svakodnevicu. Nisam uspio. Sada Dilan sjeda do mene i pršti od sreće što mi može isporučiti par detalja na temu. Kurdi su najveća manjina na svijetu. Zvuči kao kad kažeš drveno željezo. U Turskoj čine praktički 20 posto sveukupnog stanovništva, a ne smiju ni prdnuti na kurdskom, kada bi to uopće bilo moguće. Za ilustraciju, Dilan spominje svog prijatelja koji čami u zatvoru jer je pjevao na kurdskom u nekom bircu. Njoj su uzeli putovnicu. Studira medicinu, druga godina. Govori engleski bolje od većine Turaka koji misle da ga govore.

'Ljudi misle da Kurdi traže svoju državu. Ali to nije istina. Želimo samo da se priznaju naš jezik, običaji. Tražimo kulturnu autonomiju', priča mi Dilan. Na prosvjedima je nekoliko puta dobila suzavcem i gumenim mecima. Pa je l' boli to, pitam je. Nije strašno, veli. 'Mislim da je puno veći problem što ni jedna škola nema u jezičnoj ponudi kurdski jezik. Što mladi ljudi nestaju u noći i više nitko ne čuje za njih. Znaš za pokret 'Majke subote' (Saturday mothers)? – Žene kojima je država otela djecu i više ih nikada nisu vidjele?'

A propos ljepšeg spola, Turska je zabilježila herojsko 130. mjesto (od 150 zemalja) po pitanju jednakosti spolova. Dilan mi priča kako se silovatelji oslobađaju zatvora ako odluče oženiti silovanu djevojku. Nju se, naravno, ne pita. Iz Erdoganovih krugova priprema se novi zakon kojem je cilj zabraniti smijeh žena u javnosti. Ataturkov kip na trgu Taksim još jedino podsjeća na to da golubovi imaju stolicu.

Prolazi mi dan u pokušaju da razumijem tursko-kurdski konflikt. Odlazim navečer u Eski Beyrut. Popularni klub par ulica dalje od mene. Penjem se na zadnji kat – što je obično slučaj s dobrim klubovima u Beyoglu. Svi su kao u nekom stanu u zgradi na zadnjem katu. Dolaziš do njih liftom. Na međukatovima su restorani, bircevi, nešto nevezano, s totalno drugim konceptom i vlasnikom. Trešte pop cajke. Neka ekipa slavi nešto, vrte se u kolu, dižu ruke, odvezuju kravate. Prilazi mi konobar i komentira: 'Sviđa ti se turska glazba?' 'Pa, nije loše.' Energija na maksimum. 120 decibela para mi bubnjiće, ne čujem vlastite misli. Par stvari mi je zapelo za uho, potražim ih na Shazamu. Kul. Budem si pustio kad se vratim u Zagreb da me malo vrati u turski film. Dođem doma, pogledam aplikaciju i skužim - sve odreda kurdski izvođači. Hm, OK... zašto nitko nije završio u zatvoru?

Komplicirano je to s Kurdima u Turskoj. Priznala mi je i sama Dilan. Kažem joj da se fotkamo za tekst. Pitam je boji li se. Ma, nema problema, može, naravno. Nadam se da tportal nije baš najčitaniji newsportal u Ankari. U međuvremenu sam završio u Beşiktaşu. Dan prije odlaska. Vrijeme je da probam ključnu deliciju istanbulskih ulica. Kokoreç. Janjeće debelo crijevo. Za potpuni doživljaj naručim još i Ayran, turski jogurt. Onako... OK. Očekivao sam da će mi završna etapa probavnog trakta ostaviti okus njegova uobičajenog sardžaja, ali fakat nije. Glasoviti jogurt na koji se ponosi cijela nacija je ništa posebno. Kao da uzmeš naš jogurt, razvodniš ga vodom pola-pola i naspeš soli.

Teško je u Turskoj biti vegetarijanac, iako sam upoznao jednog. Hrana im je enormno bogata i raznolika. Možemo se sakriti s našim mesom, krumpirima i salatom. Cijede šipke, naranče, ananas, mango, ma što ti padne na pamet – na svakom uglu za male pare. Jedu u pola cijene, s obzirom na Zagreb. Piju duplo skuplje. Ako misliš izići van u Istanbulu plus skromno počastiti nekoga, pozdravi se s 300 kuna bez problema. Brijem da je u cijenu uključeno neprocjenjivo iskustvo tipa frajera koji prolazi pored tebe u sakou s košuljom, kravatom i ispeglanim hlačama, a na nogama natikače.

Tko god se lomi oko pitanja koliko smo balkanski grezi i necivilizirani, savjetujem odlazak na Istok. Ništa ne izgleda dosadnije od pomisli na Zagreb iz smjera Istanbula. Pogotovo kada prolaziš pored štanda svježih orada za 30 kuna. Turska u Europskoj uniji? Aha. I žirafa na triciklu.