Sjećam se točnog trenutka. Bio sam ispred svoje kuće, tek sam dobio toliko željeni walkman. Bio je crno-bijeli, imao je čak uzicu, KLIK i KLAK glasali su se plastični gumbi, slušalice pomalo neudobne... A onda sam pustio prvu kazetu. Odjednom, glazba više nije živjela samo kraj linije ili na radiju u autu, već i vani, u divljini, kao sonična nadopuna sivoj svakodnevici. To nam je svima poklonio walkman - Freedom, baby, freedom! Glazba je postala prijenosna, usudim se reći nesputana. Vijest o konačnom i finalnom izdisaju walkmana dočekao sam s nevjericom. Nije da ga i dalje koristim (to bi ipak bilo previše hipsterski), ali mi je, kao i mnogima od nas, oblikovao glazbene navike, otvorio svjetove i apetite, bitne trenutke u životu začinio glazbom i pripremio nas na doba MP3-ica.

U početku bijaše - buka
A sve je počelo s jednim Japancem, suosnivačem Sonyja, i njegovom ljubavlju prema operi. Gospodin Masuru Ibuka mnogo je putovao avionom, često preko oceana. Ćaskanje i dječurlija koja dreči satima bez prestanka su mu jako išli na živce, a on je samo htio uživati u slatkim tonovima 'Tosce'. Po povratku u Japan, naredio je svojim podanicima da pronađu rješenje.

Sony je već imao u ponudi pressman, mali prijenosni snimač zvuka namijenjen profi novinarima. Funkcija snimanja je izbačena, mono je postao stereo, ugrađene su jeftinije komponente i walkman je ugledao svjetlo dana u lipnju 1979. (sufiks –man preuzet je od pressmana). Uz novo čedo napravljene su i nove lagane slušalice koje su težile tričavih 50 grama, za to vrijeme prava revolucija. Sony je vrlo brzo shvatio da ima (mega)hit - walkmani su nestajali s polica trgovina, legenda je rođena, a asocijalni tinejdžeri svijeta dobili su svoj novi trademark. Sonyju ovo pak nije bio zadnji -man proizvod - uslijedili su watchman (prijenosni TV), scoopman (snimač zvuka) i kasnije discman (CD player).

Pop kultura prigrlila je walkman: Marty McFly ponio ga je sa sobom u 1955. te pomoću njega i kasete Van Halena prisilio svog budućeg oca da izvede na spoj svoju buduću majku (i predstavio se pritom kao alien Darth Vader), Kevin Bacon i Chris Penn slušali su ga i uz njega plesali u filmu 'Footlose', Terminator nesmetano upada u stan Sarah Connor dok njezina cimerica sluša walkman, Kip slobode u 'Istjerivačima duhova 2' prohoda nakon što mu puste mjuzu s walkmana, a Patrick Bateman u 'Američkom psihu' ne odvaja se od njega.

Audiokasete
Nisam generacija vinila, možda ga zato danas toliko i volim - ploče su bile nešto što je imao i ponekad slušao moj otac. Moj medij bile su kasete. Mogao sam ih snimati i presnimavati do mile volje: na pitanje 'Možeš mi to presnimiti?' često sam odgovarao potvrdno - imaosam liniju s dva kasetofona iliti decka (s tehnologijom Noise Reduction)i satima sjedio ispred nje na tepihu u dnevnoj sobi, dok su slušalice,kupljene u Kuvajtu kasnih 70-ih, bile moj portal u zvonku radost.

Sebi ili, još bolje, nekoj drugoj posebnoj osobi u životu napravitimix-tape bila je posebna čast. Sati, a ponekada i dani truda, planiranja iuštimavanja kako bi se dobila baš prava kompilacija nisu bili uzalud.Tako su se učvršćivala prijateljstva, zavodio suprotan spol iliproširivali (glazbeni) horizonti; mix-CD nekako nema taj efekt. Ipak jeto svega par klikova u iTunesima, a da o spržim ti cijelu diskografijui ne pričam.  

Svi pravi 'kasetari' (nazovimo se tako) uvijek su morali paziti na šum - znate, onaj šum - koji se pojavi kad presnimljenu kasetu presnimite još par puta i nakon trećeg umnožavanja postaje glasniji od glazbe, a jedna obična HB olovka u to je vrijeme bila vrijedno oruđe - njome se premotavalo vrpcu jer to ipak ždere baterije, a tko ima za nove...

Iz današnje perspektive, u to vrijeme svi smo se bavili piratstvom, koje se tek rađalo. Osim što smo hvatali dragulje s radija, što je u to doba bio pravi izazov - džalo se fige da ne uleti voditelj ili radijski jingle - tek su kasete stvorile prave A/V pirate, sumnjive tipove koji su na Hreliću dilali recentne audiohitove ili, u slučaju filmova, VHS kasete snimljene videokamerom u nekom hongkonškom kinu.

Krajem moje srednje, kasete se već bile na odlasku. Neko sam vrijeme koketirao s discmanom, imao jedan ili dva, vrlo brzo uskočio na iPod vlak i neko vrijeme imao Mini koji nikada nisam zavolio; ljubav se dogodila tek s Nanom. Još ga uvijek koristim. Prošao je sa mnom pola Europe, nekako smo - drugovi. Rijetko me ostavio na cjedilu. Nisam htio da ovaj tekst liči na osmrtnicu, što i nije, već elegični put sjećanja jednog dugogodišnjeg uživatelja glazbe.

A walkman? On je i dalje živ, donekle. Preselio se na mp3 playere i mobitele. Ali nije to - to, svi to znamo.