Kada se radi o afektima, svi su u pravu i savršeno je normalno da se u posjeti kraljice Elizabete II i Vojvode od Edinburgha prelamaju mnogi momenti mučne britansko-irske povijesti 20. stoljeća. U Irskoj, prema komentarima u vodećim listovima, vlada pomalo shizofrena situacija. Irish Times je ispisao kolumnu o lošem tajmingu posjeta koji se događa na obljetnicu najkrvavijih bombaških napada u Dublinu i Monaghanu 17. svibnja 1974. i pita se kako to da nitko nije zamijetio nedopustivu koincidenciju. Ili možda jest, piše autor Vincent Browne, ali nikoga nije bilo briga jer je domaća, baš kao i britanska vlada, navikla na ponižavanje irskog naroda.

No, posjet kraljice sve je samo ne političko manevriranje između još uvijek otvorenih rana recentne irske povijesti. Elizabeta se bez problema poklonila i položila vijenac u Vrtu sjećanja gdje Irska odaje počast svim svojim borcima palima u ratu za nezavisnost od londonskog kolonijalnog pendreka, praktički polažući vijenac protiv politike vlastitih predaka, baš kao što je poslije posjetila Croke Park, stadion na kojem je 1920. britanska vojska pucala po gledateljima nogometne utakmice, usmrtivši 31 osobu, što povijest pamti kao Krvavu nedjelju. Velika gesta, ali za komentatora Irish Timesa još uvijek nedovoljna dokle god britanska tajna služba ne želi objaviti dokumente koji bi rasvijetlili bombaške napade iz spomenutog svibnja 1974, u kojima je život izgubilo njih 21, dok ih je 182 ranjeno.

Kolega iz irskog Independenta daleko je popustljiviji prema povijesnom zaboravu i, umjesto da ošine po vladi zbog nedostatka takta i obzira, smatra kraljičinu diplomatsku ekskurziju u Dublin još jednim korakom u liječenju nacionalnih rana. Usput objašnjava da Sjeverna Irska više ni po čemu nije otvoreno pitanje jer je London jasno dao do znanja da će poštivati njezino pripojenje ostatku otoka ukoliko to bude volja većine sjevernoirskih žitelja. Danas, pak, stanovnike tih šest irskih okruga pod formalnom ingerencijom Ujedinjenog Kraljevstva prije svega zanimaju ekonomske posljedice ujedinjavanja nego eventualna politička težina.

Manji incidenti koji su popratili kraljičin posjet, i za koje je odgovorno ekstremno odmetnuto krilo Sinn Féina, u Guardianu vide kao provokaciju izolirane skupine pojedinaca i zatočenike starih potrošenih tenzija. Opća reakcija irskog naroda ide od tople dobrodošlice do benevolentne ravnodušnosti, piše Henry McDonald, a u usta mu uskače autor uredničkog komentara riječima da pojedinci u Irskoj shvaćaju nacionalnu simboliku preozbiljno i ne mogu razmišljati izvan njezinih okvira, dok je drugi ne shvaćaju dovoljno ozbiljno, te je uopće i ne razumiju. 'Iako nitko nije toliko naivan da misli da su sve strasti između Irske i Velike Britanije potpuno iscrpljene, ovaj je posjet moćan i ispravan način da se postigne neka vrsta zatvaranja poglavlja između dvije zemlje, a koje su dva naroda uglavnom učinila već ranije', zaključuje Guardianov komentator.

Nije naodmet spomenuti da malena i krhka kraljica i nije neki veći ideološki izazov nadobudnim irskim republikancima. Daleko ih više nervira David Cameron koji je u tekstu za Irish Times naglasio da Irska nema budućnost bez Velike Britanije te da vrijedi i obrnuto. Nije to ni tako loša ideja da se prebrode jeke svih dvadesetostoljetnih trauma – zaliječiti rane obilnim protokom keša između dvije ekonomije i zajedničkim izvoznim nastupom.

Kako god bilo, stvari od simboličnog značenja su više-manje posložene. Sad još samo treba riješti par legalnih sporova, poput objave dokumenata o davnim masakrima ili dopune tzv. Act of Settlementa (koji priječi sve članove kraljevske loze oženjene ili udane za osobu rimokatoličke vjere da sudjeluje u nasljeđivanju trona) te irskim nacionalistima izbiti i posljednje adute iz ruke.