Sam je kraj hrvatskog 'skijaškog tjedna'. Oko 200 tisuća naših građana opet se klackalo do svojih omiljenih alpskih odredišta, naskijalo, potamanilo sve sarme, a potom satima čekalo na Bregani na povratak kući. Naš urednik ove zime krenuo je putem kojim se rjeđe ide – posjetio je najveće bugarsko skijalište Bansko. Zbog udaljenosti i tradicije, mali broj naših građana krenut će njegovim stopama narednih zima, no ako ipak planirate biti među njima, pročitajte što to nudi taj atraktivni i pretrpani zimski centar
Bansko je gradić s oko devet tisuća stanovnika, smješten u podnožju Pirina, planine čiji se najviši vrh Vihren nalazi na nadmorskoj visini od 2914 m, što ga čini trećim na Balkanu. Tu je 2003. sagrađen moderan ski centar – raspolaže sa 75 km različitih staza, žičarom i 13 vučnica, koje ljubitelje snijega mogu dokotrljati do nadmorske visine od preko 2600 m.
Stoga ne čudi što se to skijalište više godina zaredom našlo i u kalendaru skijaškog svjetskog kupa, dok će 2017. tamošnje staze ugostiti najbolje svjetske snowboardere. Impresivna planina, ali i niz drugih turističkih atrakcija, poput obližnjih termalnih izvora u mjestima Banja i Dobrinište, privlače sve više turista: 2015. ih je bilo više od 580 tisuća, a brojka iz godine u godinu raste za pet do deset posto.
I tu nastaje problem. Naime, dnevni ritual čekanja u redu za kartu, a potom i za žičaru koja vozi do Banderiška poljane, međustanice za daljnji transport vučnicama, oduzet će vam najmanje dva sata. Za to vrijeme laktat ćete se i sudarati skijama s tisućama supatnika, pretežno iz Grčke, Rumunjske,Makedonije i Srbije.
Tu gnjavažu možete skratiti ako prvog dana kupite višednevni ski pass – cijena tjedne karte za žičaru i sve vučnice iznosi oko 170 eura, dok dnevna stoji 30 eura, što je, s obzirom na broj, pokrivenost i kvalitetu staza, povoljno. No kad jednom dođete na red, lako možete upasti u administrativne muke poput otkazivanja web kamere koja vas fotografira za ski pass, problema s ispisom karte ili POS terminalom, zbog čega će vas masa koja čeka iza vas psovati na svim balkanskim jezicima.
Zagušena žičara, dok iz hotela viri armatura
Koncesionar skijališta je tvrtka Ulen, registrirana na Djevičanskim otocima i povezana s predsjednikom bugarskog skijaškog saveza Cekom Minevim te jednom domaćom investicijskom bankom kroz niz sumnjivih poslovnih aranžmana na koje godinama upozoravaju istraživački novinari. Ulen već godinama prikuplja novac za izgradnju druge žičare, čemu se snažno protive ekološke organizacije poput WWF-a, koji tvrde da će dodatno proširenje skijališta dokrajčiti već načet ekosustav planine Pirin. I dok na samoj planini nismo primijetili dokaze za njihove tvrdnje, golim okom se vidi da su Bansko i okolica poprište nekontrolirane apartmanizacije.
O tome svjedoče deseci solidno popunjenih hotela i apartmanskih naselja, u kojima all inclusive pansion na vrhuncu sezone možete dobiti već za 50 eura, dok luksuzne ispostave međunarodnih lanaca tipa Kempinski, smještene u prvom redu do skijaške staze, nude pune pansione od 150 eura po osobi naviše. No tu je i nezanemariv broj nedovršenih kompleksa iz kojih još viri armatura, halapljivo građenih s nakanom da udome pretežno britanske turiste.
Oni su otkrili Bansko početkom dvije tisućitih, dok je turizam ovdje bio još u primitivnom stadiju. Ipak, 'banskomanija' na Otoku nije dugo trajala baš zbog pretjerane urbanizacije tog pitomog planinskog kraja. Dobar dio turističkih sadržaja ovdje i dalje je orijentiran na izvlačenje novca od Britanaca – od tečaja funte u lokalnim mjenjačnicama, preko partijanerskih kombija na međustanici žičare, prijenosa nogometne Premier lige u brojnim lokalnim pabovima, do kebaba na svakom uglu. No britansku klijentelu pretežno čine bahati srednjoškolci na pijanim izletima, spremni potući se i unositi u lice višestruko starijima (pa i ženama) u redu za žičaru. A od takvih se ne može puno utržiti.
Kako izbjeći zagušenje
Uz dovoljno spretnosti i iskustva, taj koloplet kriminalnih sumnji i hiperturizma lako možete zaobići. Treba samo protrčati kroz glavnu ulicu Pirin, koja se proteže od skijališta do starog centra Banskog, i izbjeći bezbrojne sačekuše 'motivatora' koji vas na svim jezicima, a uz pomoć janjaca koji se vrte na ražnju, pokušavaju namamiti u turističke navlakuše od restorana, suvenirnica i dućana za najam skijaške opreme. Ako ste već spremni potrošiti nešto više na ručak ili večeru u lokalnom ambijentu, uz zvuke pjesama koje na ex-yu prostorima prepoznajemo kao makedonske, bolje je to učiniti pri dnu ulice.
Tamo se krije simpatična povijesna četvrt, rekonstruirana novcem Europske unije i nakrcana mehanama s vrhunskom hranom, rakijama i vinima, ali i nešto višim cijenama. Spadate li među one koji žele uštedjeti, objed potražite nešto dalje, od glavnog gradskog trga naniže. Prosječan ručak za troje u nekoj od tamošnjih mehana, nakrcan ukusnim domaćim specijalitetima, platit ćete najviše 160 kuna, a u zalogajnicama i dvostruko manje, što je nevjerojatna vrijednost za novac. Jednako povoljno proći ćete kupujete li hranu ili suvenire u nekom od dućana na periferiji ili u obližnjem, nešto većem gradu Razlog.
Da rezimiramo – unatoč plesu na rubu turističke održivosti, Bansko i okolica imaju puno toga ponuditi. Zimi su tu besprijekorno održavane staze i solidna količina pravog snijega, dok u ostalim godišnjim dobima (kad je i gužva daleko manja) možete uživati u istraživanju prelijepe planine, izletima do nedalekih termalnih izvora ili najvećeg bugarskog kulturnog spomenika – manastira Rila. Ako vam je predaleko do Bugarske potegnuti autom, Bansko je manje od tri sata vožnje udaljeno od tri međunarodna aerodroma (Sofija, Skoplje i Solun), a svi hoteli rado će organizirati povoljan transfer. Treba se samo čuvati klasičnih turističkih stupica i zimovanje u Bugarskoj ostat će vam u daleko ljepšem sjećanju nego – ljetovanje.
