Evo što Hrvatska učini od njemačke pravocrtnosti, discipline i racionalnog planiranja. Čovjek dođe iz uređene zemlje na Mediteran i odmah napravi lom i skandal. Hans je sa ženom i djetetom doplovio u pitoreskne Šepurine na otoku Prviću, krenuo graditi kuću, zaljubio se u lokalnu zauzetu damu i u činu ljubavnog razbojstva, odlučio nastaviti život s njom. Par mještana mu to nikada nije oprostilo, ali 'ajde, prošlo je podosta godina. Valovi ispiru i najveće seoske senzacije. Danas, sa 76 godina, stopio se sa društvenim krajolikom, ali još uvijek u blagoj distanci. Iz daljine se malo bolje vidi, što je mentalnim starosjediocima malo teže dokazivo:

Smeta mi ovdje nacionalizam. Toliko me to smeta. Ne razumijem zašto ljudi nisu tolerantniji u prihvaćanju drugih vjera ili mišljenja. Bilo ovdje u selu, bilo u Vodicama, poznajem ljude. Puno njih mi kaže da ovaj narod treba Hitlera. Poludim na to. Kako bi mogao netko trebati diktatora? Na to mi odgovaraju da je za Hitlerove vladavine sve funkcioniralo.'

Hans je odmah po preseljenju u Hrvatsku u osamdesetima, shvatio da ovdje vrijede vrlo drukčija pravila igre: 'Bila je osamdeset i treća, htio sam kupiti nekretninu u Vodicama, ali u vrijeme Jugoslavije to se nije moglo. Odradili smo to preko prijatelja. Našli smo i kupili stan, ali nas je čovjek prevario. U vrijeme kada nismo bili u stanu, iznajmljivao ga je turistima bez našeg znanja.' Drugu bitnu stavku južnjačkog stanja svijesti ubrao je nešto kasnije na Murteru, kamo se preselio na nekoliko godina. Šepurine su postale 'prevruće' nakon dramatičnog ljubavnog zapleta: 'Na Murteru smo kupili teren od čovjeka koji je radio kao redar u Nacionalnom parku Kornati. Objasnio mi je – turisti trebaju doći, platiti i otići. To je za nas najbolje. Kad vidim kako domaći pričaju s turistima na jedan način, a kad ovi odu na drugi... I još ako turist negdje napravi grešku, onda je gotov.'

Život je ovdje puno kvalitetniji nego u Njemačkoj, veli šepurinski Nijemac i vjerojatno je u pravu kada filtrira manje fascinantne aspekte lokalnog miljea: 'mi, mi i samo mi' ili 'sve je tu Hajduk' ili 'katolicizam je ovdje toliko jak, Crkva ima veze i dijeli pravdu'. Ne paše mu lokalna politika i žali čovjek što ne može glasati; to se Hrvatu u Njemačkoj nakon toliko godina definitivno ne bi dogodilo. Ne diraju ga sitna politika i konstantno sudaranje malih, privatnih interesa, koji definiraju i previše toga u svakodnevici. O politici, svojoj najdražoj temi, na Prviću ne može adekvatno diskutirati jer, kako kaže, 'misli drugačije od ovih ljudi i često ga dočeka odgovor - 'ajde, odi politiziraj u Njemačku'.

Istina, kako da Nijemac shvati da se po otoku kupuju HDZ-ovi glasovi za 50 eura, da svi to znaju i nikome ništa ili da zbog plitkoumnog politikantstva HDZ-ovih Vodica, 'ljevije' orijentirani otok ne može dobiti dugo čekanu i neophodnu kanalizaciju, na čiju je projektnu dokumentaciju bačeno u vjetar milijun kuna? Nikako. Kaže da ne može normalno vezati ni svoj brod, premda su svi vezovi slobodni. Sezonski Prvićani bez problema uzurpiraju mjesta na rivi, a na otoku se ukažu jednom godišnje na par tjedana. Parkiraj se na krivo mjesto i šansa je da ćeš biti odvezan.

Hans je antikapitalist. Pričamo o političkom debaklu eurozone na potezu Njemačka – Grčka i servira mi svoju perspektivu: 'Sve što se dogodilo u Europi u posljednjih trideset godina, dogodilo se zbog kapitala. Grci nisu ni trebali ulaziti u eurozonu, knjigovodstvo im je bilo frizirano, ekonomija nije imala vremena urediti financije, a mi smo ih uzeli zbog strateških razloga. Imaju manje discipline, no Ciprasova ideja je bila dobra. Bogata Njemačka može postojati jedino ako su neki drugi siromašni. Kad svi imaju isti novac, nema ni bogatih ni siromašnih. To je samo način da Nijemci imaju i zadrže moć.'

Manjak pravne i poslovne discipline vjerojatno je neraskidivo povezan sa svime što Hans voli u južnih Hrvata – opuštenost i manjak trke za novcem u usporedbi sa 'šabloniziranim Nijemcima' kojima je jedini cilj 'kupiti iduće godine novi i bolji auto'. Iako se vraća na Merkeličin teren posjećivati unuke, kaže da svaki put jedva čeka da se vrati doma.

'Na Prviću ću umrijeti i tu želim biti pokopan', kaže na kraju Nijemac kojem su potekle suze kada je prvi put, prije 46 godina, došao u Hrvatsku i vozio se pod Velebitom zasutim snijegom, a na drugoj strani osunčano more. Ljudi i njihove male zgrčene perspektive prolaze. Ono široko, daleko i duboko ostaje. Očito treba biti Hans pa da ti to definira život.